SAMA

Hrvatska / 2021 / 18'

Režija / Borna Zidarić
Scenarij / Borna Zidarić
Glumci / Lana Meniga, Zvonimir Jurić, Milivoj Beader, Ranko Zidarić, Paško Vukasović, Laura Anić-Kaliger
Direktor fotografije / Matej Subotić
Montaža / Dora Slakoper
Producent / Aleksandar Arsovski
Produkcija / Akademija dramske umjetnosti (ADU) 

Pandemijski lockdown mnogima je donio iskustva intenzivne samoće koju dotad možda nisu doživjeli  odškrinuo vrata starim i novim strahovima. Lana, protagonistica filma Sama, scenarista i redatelja Borne Zidarića, bori se s osjećajima samoće koji se pojačavaju s mogućnošću provale u stan i odsutnošću oca. Nimalo ne pomažu ulazna vrata stana koja se ne daju zatvoriti. Precizna montaža, osjetljiva kamera i još osjetljivija protagonistica uvjerljivo grade atmosferu intimnog straha, na trenutke podsjećajući na Hanekeov Cache. Sama nas vodi kroz horor vlastite samoće koju iznutra pojačava svaka mogućnost izvanjske prijetnje i obrnuto.

Glavnu glumicu Lanu Menigu, koje se sjećamo iz prošlogodišnjeg pobjednika Kockica, filma U šumi, ispitali smo koliko je samotno bilo njezino iskustvo snimanja Same.

1.     Što te se najviše dojmilo pri čitanju scenarija za ovaj film?

Gradacija Lanina problema kroz scenarij činila mi se kao velik glumački izazov. Ona u vrlo kratkom vremenu prolazi kroz čitavu lepezu osjećaja s obzirom na razvoj priče i njezin odnos s ocem. Čini mi se da nijedan lik koji sam do sada igrala na filmu nije bio toliko ranjiv kao Lana.

2.     Koliko je psihički bilo zahtjevno pripremiti se za ulogu? Jesi li možda imala neka bliska iskustva onima Lane u filmu?

Razgovori s Bornom davali su mi glavne smjernice. Naša je zajednička odluka bila da će se većina rada na ulozi svesti na razgovor o Lani kao liku. Kad je Borna bio zadovoljan zadnjom rukom scenarija, imali smo nekoliko čitajućih proba i zatim probe u prostoru. Kad je došlo vrijeme za snimanje, išla sam za osjećajem jer kao glumica vjerujem u ono: "kako bih to ja, samo u zadanim okolnostima". Osobno mi se nije ništa slično dogodilo kao liku Lane, ali istina je da ne volim biti sama, baš kao ni ona.

3.     Je li i samo snimanje proteklo u "mračnoj" atmosferi i koliko ti je ono bilo drukčije glumačko iskustvo?

S obzirom na temu samo snimanje proteklo je prilično brzo i veselo. Snimali smo nepunih tjedan dana u Zagrebu početkom ljeta. Iako moram priznati da mi je bilo čudno što sam većinu snimajućih dana bila jedina glumica na setu. Navikla sam da na snimanju imam kolege s kojima mogu raspravljati o prethodno snimljenim scenama ili o nekim stvarima oko kojih sam eventualno nesigurna. Na setu filma Sama nisam imala partnera s kojim bih dijelila iskustvo te sam bila prepuštena samoj sebi. 

4.     Je li ti činjenica da "nosiš" cijeli film, pogotovo izražajima lica u velikom broju krupnih planova, stvarala određeni pritisak?

    I da i ne. Shvatila sam to kao izazov, jer je ovaj film drugačiji od svih na kojima sam dosad radila. Naime, nisam dotad imala priliku igrati glavni lik koji je ujedno skoro i jedini u filmu. Možda najbliže tome bila je moja uloga Saše u filmu U šumi Sare Grgurić, koji je prošle godine igrao na Kockicama. On se bavi krajem ljubavi te Sašinim neuspjelim napuštanjem svog partnera, kojeg je igrao moj dobri prijatelj i kolega Josip Ledina. Iako se film bavi njihovim odnosom, ima scena u kojima je Saša sama sa svojim osjećajima te vjerujem da mi je to prethodno iskustvo pomoglo za ulogu u ovom filmu.

5.     Koliko si bila filmski aktivna ove godine i kakvi su ti skorašnji glumački planovi?

Nakon ljeta imala sam priliku glumiti na nekoliko dugometražnih filmova u nekim manjim ulogama. No trenutačno sam se odlučila posvetiti pisanju svog diplomskog rada koji sam do sada uspješno izbjegavala. Veselim se snimanju novog studentskog filma u prosincu, a i tko zna što nam sve nosi 2022.

HORTIKULTURA

Hrvatska / 2021 / 15'

Režija / Silva Ćapin
Scenarij / Silva Ćapin
Glumci / Ljiljana Bogojević, Vinko Kraljević, Olivera Baljak
Direktor fotografije / Filip Tot
Montaža / Iva Ivan
Producent / Rea Rajčić
Produkcija / Eclectica

Autohtona malograđanština neuništiv je korov. Nema te smrti (pa ni vlastite) koja će dokinuti konformizam naš svagdašnji. Scenaristica i redateljica Silva Ćapin prošle je godine uspješno predstavljala kratki film Njemački inat, a na Kockice nam dolazi s novim filmom Hortikultura u kojem tematski ponovo okopava nepodnošljivu lakoću postojanja koja nas okružuje.

1.       "Hortikultura" je nastala po kratkoj priči. Zašto si je odabrala i koliko ti je zahtjevno bilo adaptirati je u scenarij? Jesi li s projektom bila na nekim razvojnim radionicama?

Kratka priča preuzeta je iz zbirke Valenta Pavlića Prepreke. Prečaci. i temelji se na jednoj crtici iz života koju smo Valent i ja zajedno doživjeli. Nakon što ju je on stavio na papir, učinilo mi se da bi mogla funkcionirati i kao kratki film. Kako je priča vrlo kratka, iz nje je preuzeta osnovna ideja, a sve su scene zapravo nadopisane. Kako se radi o "malom filmu" skromnijih ambicija, nismo ga prijavljivali na razvojne radionice, no relativno smo brzo dobili financiranje od strane HRT-a, pa zapravo za njih nije bilo ni vremena ni potrebe.

2.       Može se pronaći nekoliko očitih tematskih poveznica između tvojeg prethodnog filma "Njemački inat" i "Hortikulture", poput putovanja na odmor, samozaokupljenosti likova i smrti. Zbog čega su te one dovoljno privukle da se njima baviš u oba filma?

Čini mi se da mi je glavna preokupacija u zadnje vrijeme detektiranje ljudske sebičnosti kroz male sitnice. Vjerujem da se o tome zapravo radi u oba ova filma; a kako se tu uvijek uvuče ljetovanje i smrt, potpuno mi je nejasno.

3.       Glavni glumci u "Hortikulturi" Ljiljana Bogojević i Vinko Kraljević igrali su ti i u prijašnjem filmu. Zašto si u njima prepoznala glumce koji mogu nositi karakteristike tih filmskih likova?

S Vinkom Kraljevićem surađujem još od studentskih dana te mislim da ima nevjerojatan osjećaj za komično u svojoj ozbiljnosti. Dodatak Ljiljane Bogojević čini mi se kao pun pogodak jer mi doista djeluju kao bračni par koji si nema više što reći, a jedno bez drugog ne mogu. Ljiljana također posjeduje dar za komično, malim gestama i pogledima, a to je nešto za što mislim da je vrlo teška i delikatna zadaća. Uz sjajnu Oliveru Baljak, s kojom sam sad prvi put radila, mislim da film ima jako dobro glumačko uporište.

4.       Koje ti je bilo najvrjednije iskustvo stečeno na "Hortikulturi" i koji najzahtjevniji dio procesa nastanka filma?

Za razliku od nekih mojih prošlih projekata koji su bili i produkcijski zahtjevniji, i u kojima je sudjelovalo dosta više ljudi, Hortikultura nije zahtijevala toliko ozbiljnu i detaljnu pripremu. Kako su uvjeti snimanja bili malo opušteniji, nije bilo razloga da pokušavam sve kontrolirati, a što sam inače navikla raditi. Možda najteži izazov na ovom projektu bio je oduprijeti se toj potrebi da sve grčevito držim pod kontrolom, u pogledu unaprijed određenih kadrova ili replika, te dam prostora ekipi da što više kreativno doprinosi. 

5.       Nakon pandemijskog iskustva s "Njemačim inatom", čemu se raduješ u ovom regularnom kinoizdanju s "Hortikulturom"?

Njemački inat prošle je godine obišao mnoge festivale, većinom u online izdanjima, nakon premijere na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Zato mi je drago da će Hortikultura biti premijerno prikazana uživo na Kockicama te se veselim što će ga ekipa filma, kao i publika, moći vidjeti na velikom platnu.

6.     Po gradu se priča da radiš na dugometražnom filmu. Hoće li možda tematski biti na tragu dosadašnjih kratkiša?

Kao i sve gradske priče i ova je istinita. Zapravo, već dugi niz godina pripremam dugometražni film. Sad već davne 2016. sudjelovala sam na Pack & Pitch programu u sklopu Sarajevo Film Festivala. Otad pa do radionice koju upravo pohađam (First Films First) projekt je gotovo neprepoznatljiv. Scenarij, koji je bio stipendiran od HAVC-a, gotov je te se nadam da ću u skoroj budućnosti dobiti priliku i snimiti film. Tematski ovaj put nema smrti, ali ostajemo na odmoru: pratimo tajnice i računovotkinje osnovnih i srednjih škola na seminaru i natjecanju za "Tajnicu godine" u postsezonskom Karlobagu.