Filmski teoretičari David Bordwell, Janet Staiger i Kristin Thompson svojevremeno su ustvrdili da klasični holivudski film ima najmanje dvije narativne linije koje povezuju istu grupu likova, od kojih jedna gotovo bez iznimke uključuje heteroseksualnu romansu. Na uzorku od 100 filmova snimljenih između 1915. i 1960. godine zaključili su da je u čak 95 posto njih ljubav jedan od istaknutih motiva, dok je u 85 posto romansa dio glavne radnje. Bi li se ta statistika održala kada bismo istom testu podvrgnuli i današnji kino- (ili streaming-) repertoar? A croatian.film? S obzirom na centralnost romantične ljubavi u našoj kolektivnoj mašti, od takozvanog šunda do visoke umjetnosti, fluktuacija je svakako bilo, no ne izgleda kao da su se stvari drastično promijenile. Igrom slučaja i pobjednički film posljednjeg izdanja Kockica bio je upravo film o ljubavi u doba COVID-a, U šumi Sare Grgurić. Ljubitelji kratkog metra imali su ga prilike pogledati i na ovoj platformi.

Romansa odrastanja

Popularnost romantičnog zapleta nimalo ne iznenađuje s obzirom na njegovu svestranu dramaturšku praktičnost, posebno u stvaranju konflikta. Nadalje, filmske romanse pružaju nam bijeg od stvarnosti, ali postaju i sredstvo obračunavanja s njom, preko ljubavnih se priča hrvamo s našim najnižim strastima i kroz njih egzaltiramo naše najplemenitije pobude. A kao jedan od vodećih socijalizacijskih mehanizama, ljubav je često u samome središtu priča o odrastanju, u kojima se protagonist kroz iskustvo prve ljubavi uči nositi s brojnim životnim izazovima nadolazeće odraslosti i izgraditi svoje ja. Onda vidim Tanju Jurja Lerotića upravo je jedna takva coming-of-age drama o tinejdžeru Željku koji živi sam s mlađim bratom jer im je majka u bolnici, gdje se liječi od raka. Lerotić vještim poigravanjem filmskim jezikom osvještava u gledatelju artificijelnu prirodu filma dok istovremeno, pomalo paradoksalno, postiže snažan učinak emotivne autentičnosti. Ispripovijedan u fotografijama i praćen naracijom glavnog lika, film prikazuje ključno razdoblje u Željkovom sazrijevanju kroz dvije ljubavi, jednu romantičnu, prema vršnjakinji Tanji, i drugu platonsku, prema majci i bratu. Ljubav je ovdje tematizirana upravo kao mehanizam socijalizacije. Naime, u želji da se oslobodi i priđe Tanji Željko pribjegava priručniku o upoznavanju i govoru tijela kako bi izgradio samopouzdanje i savladao osnove međuljudske komunikacije. A pronalazi i posao kako bi majci mogao kupiti periku.

Zahtjev za ispunjenjem

Zatelebani protagonisti izgubljeno se potucaju kroz sve moguće filmske žanrove, od romantičnih komedija i drama pa do trilera, horora i akcijskih filmova, ljubav se kao narativni motiv može prošvercati bilo gdje i bilo kada. No unatoč opsesiji tom temom rijetko je koji žanr istovremeno toliko omalovažavan i uzdizan kao ljubavni film. Dakako, s rušenjem zidova između „visoke“ i „niske“ kulture i njihovim ispreplitanjem svojevrsna se demokratizacija odigrala i na polju ljubavnog filma. Fakultetski kolegiji i akademski tekstovi bave se romantičnim komedijama poput Dnevnika Bridget Jones, a kritičari se oduševljavaju filmskim i televizijskim romansama kao što je Normal People, adaptacija romana Sally Rooney. Ali ne bez kontroverze i otpora. Tako je pisac Will Self u svojim žalopojkama o današnjem stanju književnosti (i ukusu mrskih milenijalaca) zavapio protiv popularnosti Sally Rooney gotovo jednakim patosom kojim je Mark Twain iskazivao svoj dramatični animozitet prema Jane Austen.

Eskapistička je romansa i dalje manje-više protjerana među grešna zadovoljstva. Da bi se izborila za umjetnički legitimitet, ljubavnoj je priči potrebno nešto više, od nje se traži da se izdigne iznad svoje prizemnosti i postane katalizator za progovaranje o nekim višim temama i pitanjima o našem društvu i ljudskosti. U drugom pak smjeru, lakonotna forma romanse pruža dobrodošao zaklon naporima da se na veliko platno na komercijalno isplativ način masovnoj publici prošvercaju kontroverzne ili „neglamurozne“ društvene teme i osvijeste štetne društvene konvencije. Stanley Cavell je tako pisao o komedijama pomirenja (comedy of remarriage) koje su kroz borbu spolova problematizirale instituciju braka i položaj žene u društvu, u njihovu su centru naime bile tvrdoglave ženske junakinje koje su težile jednakosti i emancipaciji. Konflikt bi se u njima, naravno, uvijek razriješio na zadovoljstvo obiju strana, te su takve komedije na dovoljno bezopasan način progovarale o aktualnim problemima. U slučaju Bridget Jones subverzija se nalazila u samom odabiru junakinje koja se ne uklapa u nametnute holivudske standarde ljepote. Scenaristica Prljavog plesa Eleanor Bergstein je pak priču o ljetnoj romansi lukavo ispreplela s podzapletom o abortusu u toj mjeri da ga producenti nisu mogli ukloniti bez prevelikih intervencija u središnju radnju. 

Subverzija se ponekad nalazi i u samom izvrtanju konvencije sretnog kraja. Animirani film Gamer girl Irene Jukić Pranjić uzima upravo to krajnje razrješenje i obećani „happily ever after” kao svoju polazišnu točku. Film prati junakinju od trenutka sklapanja braka sve do potpunog psihofizičkog sloma izazvanog teretom svakodnevnih životnih obveza. Pritom narativnu strukturu i vizualnu estetiku prilagođava formi računalne igre u kojoj je svijet junakinje izuzetno omeđen i oblikovan prema čvrstim pravilima i zadacima koje treba ispuniti. Prostor unutar kojeg se kreće plošan je i njezina je sloboda kretanja radikalno ograničena, kretanje se odvija lijevo-desno, gore-dolje, a cilj je doći do kraja dana sa svim zadacima uspješno obavljenima, pri čemu je osobito važno ispuniti i zahtjev za aktivnim seksualnim životom. Muškarac je pritom sveden na pozadinski lik čija je jedina funkcija mjerenje junakinjine sposobnosti da održi „uspješan“ brak.

Romansa bez romanse ili borba za prevlast

Romantični se zaplet s vremenom samo proširio te u sebe uvukao i tehnički neromantične odnose. Tako je romantična komedija, često getoizirana u kutak „ženskog žanra“, privukla pozornost heteroseksualnog muškarca i porodila mnogima milu bromansu. Iako nije uvijek nužno riječ o komedijama (zanimljivo je da je jedna od najpopularnijih bromansi prikazanih na platnu akcijska drama koju je režirala redateljica – Pakleni val Kathryn Bigelow), ovi filmovi koriste satiru baziranu na drskosti, ismijavanju i kršenju društvenih pravila te vulgarnom humoru kako bi se pozabavili kodovima unutar kojih se izvodi društveno nametnut i dominantan oblik muškosti. Rasprave o iskrenosti ove namjere još traju, podižući pitanja o tome koliko su takve komedije subverzivne, a koliko zapravo perpetuiraju i dodatno normaliziraju određena štetna ponašanja i norme. 

Kontraofenziva Jakova Nole destilira ovaj odnos na njegove najgolije rodne odrednice, pri čemu humor gotovo potpuno odstranjuje iz jednadžbe. U maleni stan smješta dva prijatelja, Josipa i Roka, koji se druže u Josipovom studentskom stanu dok se iza zatvorenih vrata svoje sobe Josipova cimerica zabavlja s najnovijim ljubavnikom. Josip je ljubomoran, Roko piri vatru, na površinu izlaze ispadi (ne toliko) potisnute mizoginije, autodestrukcije i ostalih toksičnih perjanica izobličene vizije muškosti. Indikativno je da je objekt požude, tj. cimerica pritom fizički odsutna. Njezina se prisutnost gradi i sugerira isključivo kroz riječi i poglede muških protagonista.

Izuzetno srodan strukturom, ali mnogo opuštenijeg satiričnog tona, film je  Pametnice Hane Jušić i Sonje Tarokić, svojevrsna rodna inverzija Noline bromanse. Radnja se također odvija u jednom stanu, a prati dvije prijateljice, Mariju i Nikolinu, koje planiraju Nikolinin gubitak nevinosti kako manjkom iskustva ne bi razočarala svoga još fiktivnog budućeg muža. Poput Kontraofenzive, Pametnice se također bave percepcijom rodnih uloga i njihovim izvođenjem, a ta je percepcija u potpunosti profiltrirana kroz shvaćanje i prihvaćanje konvencija ljubavne veze, odnosno žensko-muških odnosa. Pripreme za iščekivanu noć izvode se poput rituala obilježavajući trenutak kojim Nikolina napokon do kraja zakoračuje u svoju ženskost. No dok je neostvarenost romanse u Kontraofenzivi okidač za gubitak kontrole, pri čemu se Josip baca u agresivno i prenaglašeno izvođenje muškosti kako bi zamaskirao nemoć, u Pametnicama odsutnost romanse u razočaravajućem seksualnom činu oboružava junakinju da preuzme vlast nad samom sobom i zauzme položaj nadmoćnosti u odnosu na ponižavajuće iskustvo i njegovog protagonista.