Filmske kritike za filmove iz natjecateljskog programa Kockice

Pročitaj sve
20. studenog, 2020
Uredništvo

Filmski kritičari 54+ pišu za croatian.film!

Grupa od 10 filmskih kritičara 54+ u sklopu projekta 'Radionice filmske kritike za osobe starije životne dobi' za vrijeme trajanja 18. Zagreb Film Festivala pisala je kritike za filmske naslove iz programa Kockice. Kritike su pisane pod mentorstvom Nine Kovačića te su za vrijeme trajanja Festivala objavljene na stranicama filmova na platformi croatian.film gdje se program online odvijao, a sada ih donosimo u nastavku.

Projektom radionica filmske kritike za osobe starije životne dobi uključujemo osobe iz ciljne skupine u kulturne i umjetničke aktivnosti namijenjene njima koje provodimo u sklopu aktivnosti Umjetničke organizacije Zagreb Film Festival. Projekt sufinancira Hrvatski audiovizualni centar.

Kamo je nestao grad koji teče?

Kritiku filma Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem napisala Silva Čičak

Grad Rijeka i njegova okolica imaju sve što tridesetogodišnja Zrinka (Iva Šimić Šakoronja) može poželjeti, kao skautkinja lokacija za samoubojstvo glavnog aktera novog filma: planine s fotogeničnim liticama, melankolično more, napuštene tvorničke zgrade i dominantne nadvožnjake. To je istodobno prigoda da posjeti umirovljenu majku Tanju (Olivera Baljak), no pritom primjećuje obeshrabrujuće digresije u majčinu ponašanju. Zabrinuta, Zrinka želi saznati što se zapravo događa s majkom, te je uključuje u svoju potragu. Majka nije angažirana samo kao poznavateljica potencijalno atraktivnih filmskih lokacija, nego je i svjedokinja prisilnog umirovljenja i rastakanja grada.

Tanja, unatoč emocionalnom i mentalnom posrtanju, ne želi izgubiti malo preostalog dostojanstva i otkriti kćeri da hoda po rubu. Razotkrio ju je samo ljutiti ispad nad „malim čovjekom“, čuvarom u luci (Dean Krivačić). Iznimnom ekspresivnošću u toj kratkoj sceni dočarala je svu izgubljenost, ali i nemoćni bijes generacije koja se umirovljuje u gradu koji je i sam već odavno umirovljenik.

Scenaristica i redateljica Sanja Milardović suptilno tka priču na razini dva gubitnika, postupno, a možda i nehotice, razotkrivajući koliko joj je stalo do oba. Priča o majci i gradu eho je dvostrukog urušavanja. Osim sjajnom idejom i pripovjedačkim umijećem, priča je brižno vođena okom kamere Ante Cvitanovića. Scenografkinja Tea Truta sjajno je pridonijela naglašeno mračnom mjestu susreta majke i kćeri u pretrpanom stanu, koji je tako postao refleksija majčinih mračnih raspoloženja i konfuzija. Ta naglašena unutarnja zagušenost kontrapunktirana je svijetlim kadrovima u eksterijeru, ali reduciranim, uglavnom bijelo-sivim spektrom. Tako se vizualno ne remeti, već naglašava dinamičan razvoj odnosa majke i kćeri. Širokim planovima lica i mekanim svjetlom, kamerom se ispisuju posvete ženskim ličnostima. Detalj potočića znoja na Zrinkinu vratu, dok ona s fotoaparatom u ruci zamišljeno zuri u ponor jedne od potencijalnih lokacija filmskog samoubojstva, dirljivo upućuje na Zrinkinu novonastalu tjeskobu i zatečenost. Mirnoća kojom Zrinkino lice dominira nad ponorom ipak poziva na uzbunu.

Milardović je reduciranim dijalozima ostavila glumicama dovoljno prostora da njezinu priču ispričaju svojim vještinama i mimikom lica. Olivera Baljak i Iva Šimić Šakoronja uzvratile su izvrsnim izvedbama. Majčino grcanje kroz samo par riječi, „ne mogu više…“, glumački je i emocionalni klimaks filma. Prethodili su mu statični kadrovi bespomoćne žene naspram „stoičkih“ riječkih nebodera. Kroz takav fotografski sraz žene s neuništivim, ali napuštenim betonsko-čeličnim konstrukcijama, vidimo kako se grad i ljudi umirovljuju različitim načinima, ali gledatelju ostavljaju identičan osjećaj poraza. Najvažniji industrijski punktovi postoje danas samo kao zaštićena svjetska baština, a nezaštićeni mladi ljudi u Harteri, ako imaju sreće, slušaju dobre koncerte.

U završnom dijelu filma, na rijeci gdje majka na trenutak iščezne Zrinkinu nadzoru, prestaje dotadašnja scenska letargičnost. Izmjenama svjetla i sjene uzduž rijeke, treperenjem lišća i granja kroz koje se Zrinka panično probija, postiže se iznimna dinamičnost. U jednom trenutku kamera usporava i zastaje krupnim planom euforičnog majčina lica, naglašavajući točku preokreta. Zrinkina razorna panika u potrazi za majkom prometne se u ljutnju, u istom trenutku trijumfalne dječje radosti majke zbog ulovljene ribe. U toj se sceni latentna Zrinkina netrpeljivost prema brižnoj majci, kojoj svjedočimo od prvog trenutka susreta sa svim tenzijama i emocionalnim amplitudama, slama zbog majčina fizičkog pada i psihičkog sloma te katarzično provodi Zrinku u novu ulogu. Ona kao da preuzima odgovornost majke i istodobno brigu o njoj. Uloge su zamijenjene.

Dojmljiv prizor dvije figure koje kao da plutaju na kontejneru, slika koja je i plakat filma, podsjetio me na prizor u luci iz dokumentarca Agnès Varda Ljudi i mjesta (Francuska, 2017.). Zajedničko im je isto univerzalno pitanje: što preostaje ljudima čija je luka potonula?

Devet mjeseci 

Kritiku filma Devet mjeseci napisala Višnja Bunata Blagović

Život je opetovano cikličko sapletanje o turobnu ispraznost postojanja. 

U tom dramaturškom ključu redatelj Josip Lukić donosi priču o isječku iz života pojedinca zatečenog u osjećaju besmisla. Danima dokoličari, okružen bezličjem sumornog stana i otuđenog grada. Živi s majkom umornom od života, svjedoči sestrinoj depresivnosti i tupo odrađuje izazove neizvjesne budućnosti. Odušak nalazi u društvu privrženog psa Caspera.

Egzistencijalne dvojbe Lukić zorno potkrepljuje kadrovima izoliranih, trošnih građevina, odbojnim detaljima nehumane urbanizacije i jetkim rešetkastim vizualima iza kojih smješta sebe i druge. Iz plošnih, jednostavnih, gotovo sirovih kadrova autor gradi uvjerljive metaforične slike ogoljenog života i uskraćenih mogućnosti.

Radnja filma pravocrtno brazdi kroz ideju sveopće otuđenosti. Slobodan let ptica, umirujuće zujanje pčela, šum povjetarca u lelujavim granama bujnog raslinja, zaigranost psa i široki planovi dalekih morskih pejzaža podvlače kontrastnu vizualizaciju sive, grubo prizemljene i nametnute stvarnosti.

Autor isprepleće igranu formu filma s dokumentarističkim nizanjem krupnih planova i detalja te dugih, često zamagljenih kadrova suptilne estetičnosti, iznijetih izravno, bez dijaloške i glumačke patetike.

Statičnost narativa razbija učestalim ubacivanjem kadrova zaigranog psa te rijetkim dijaloškim i glazbenim minijaturama. Montažom i opetovanim suprotstavljanjem takvih kadrova postiže uravnoteženu dinamičku raznolikost i zaokružuje dramaturški luk u cjeloviti vizualno emotivni doživljaj. Gledatelju se tako otvara mogućnost razumijevanja autorske ideje kroz metaforički prikaz cikličke jednoličnosti postojanja ljudske jedinke u okružju socijalno otupljenog društva koje rađa introvertnog, isključenog i otuđenog pojedinca. Prema Lukiću, u znakovitih devet mjeseci.

Uski fokus

Kritiku filma Angina Pectoris napisala Vesna Valić

Zoran (Jerko Maričić) rutinirano klizi automobilom više klase zagrebačkim ulicama. Uvjerljive zvukove ambijenta gotovo i ne zamjećujemo jer su svakodnevni dio nas. Jasnom koloritnom fotografijom upoznajemo tročlanu obitelj u prostranom stanu moderna interijera, prijatelje za stolom s hranom, pićem i razgovorom. Viša građanska klasa, uredno situirana, izgrađenih pogleda na prilike u okruženju. Naizgled dobro posloženi životi.

Kratka crno-bijela epizoda košmarnog sna protagonista učvršćuje nam ranije pobuđenu slutnju da se nešto nemilo vrpolji ispod uglađene površine. Potvrdu te sumnje redatelj-scenarist isporučuje kroz prilično neočekivano pojašnjenje prethodnih događanja u supermarketu. Pojašnjenje ili pitanje živi li Zoran uljuljan u svojoj udobnosti bez želje da pomnije pogleda izvan svog uskog kruga obitelji i prijatelja. Da li on ne želi svjedočiti bilo čemu što mu nije praktično i ugodno? Da li se ne želi miješati u tuđe živote čak ni onda kad oni doslovno ovise o njegovoj umiješanosti, pa čak ni kada mu je to profesionalna dužnost? Radi li se o sebičnosti i samozavaravanju po principu „što ne vidim ne postoji“ uz možebitno kratkotrajno grebuckanje savjesti? Ili se samo radi o jednoj nesretnoj i nespretnoj, ali života vrijednoj, krivoj odluci? Nije Zoranu strano da pomažući drugome pomaže prvenstveno sebi. On taj model življenja ipak odguruje na stranu i odabire selektirati što će propustiti u svoj život, a što ostaviti u sferi nevidljivog. Kao kada prati ples kćerke na ledu u reflektorom osvijetljenom krugu okruženom tamom.

Filip Mojzeš predstavio je zreli film kojim, uz ljepotu fotografije i pomno odabran zvuk, daje puno materijala za promišljanje o istinskoj čovječnosti u čovjeku. Sve govori da je došlo vrijeme i za dugi metar.

SAD JE KASNO DA SE KAJEM...
Doktor 24/7 ili tko sam to ja i što je to od mene nastalo?!

Kritiku filma Angina Pectoris napisao Mladen Petreski

Nikad, ali nikad, Zoran K. neće zaboraviti trenutak kad je samog sebe u potpunosti razočarao. I nikad si neće oprostiti odluku kad mu je od spašavanja nečijeg života važnije bilo vratiti se ranije kući na večeru sa ženom i prijateljima.

Uzvik „Pomoć, zovite doktora!“ ipak ne daje mira glavnom liku, pogotovo sljedećeg jutra nakon uznemirujućeg sna u kojem njegova kći propada kroz led, a mediji obavještavaju o prekasnom dolasku hitne pomoći da bi se spasio život čovjeka u supermarketu. Zoranova kći Tina te večeri nastupa na klizačkom natjecanju uz glazbu iz Labuđeg jezera, što zaokružuje moguće najgorih 24 sata njegova života. Simboličnošću labudove samoće iz baleta nagovještava se da će i doktor Zoran ostatak svojeg života biti usamljen u svojim mislima o prethodnom danu i događaju koji je mogao završiti i drugačije da je barem u tom jednom momentu bio čovjekom i liječnikom kakvim je sebe zamišljao, a ne onakvim kakvim je, izgleda, postao. Sredovječnost, materijalni uspjeh, svakodnevnica braka i posla, malograđanština društvenog okruženja u koje se lako utopiti. Hitnoj pomoći bilo je potrebno čak pola sata da dođe do supermarketa, očigledno prekasno, a što se sutradan može dogoditi i samom Zoranu, bez obzira na jogu koju možda svakodnevno prakticira u vrtu svoje kuće.  

Redatelj Filip Mojzeš osnovnom misli filma poziva nas da se zapitamo jesmo li i mi doživjeli sličan trenutak u životu, kad smo u sekundi donijeli krivu odluku koja se više nije mogla ispraviti i ostale su posljedice. Ako smo dobra i misaona ljudska bića, onda će nas te misli pratiti ostatak našeg života. Ili ako smo te sreće da nam se tako nešto nije dogodilo, onda imamo vremena razmisliti i pripremiti se da djelujemo ispravno ako se ikada dogodi nešto slično. Uvijek je pitanje kako ćeš reagirati, jer neke se stvari ne mogu predvidjeti ili naučiti. Biti svoj znači i sa svim svojim lošim, a ne samo dobrim osobinama.

Koristeći se statičnošću kamere i kadra, Mojzeš uspijeva potencirati upravo tu svoju glavnu ideju i poruku filma – preispitivanje glavnog lika kao liječnika i osobe. I Mojzeš i njegov glavni lik, pa i gledatelj može osjetiti taj pogled u daljinu, nebitnost trenutačnih događanja oko nas i dubinu vlastitih misli o sebi i svojim postupcima. U filmu Angina pectoris uspijeva se u zaustavljanju tog trenutka koji uvijek nastaje sekundu prekasno, ali ostaje s nama cijelu vječnost. Svakodnevno u trenu donosimo brojne manje ili veće odluke i za neke od njih nema ni sekunde vremena, pa dolaze automatizmom našeg „pravog ja“, a kasnije kao i naš liječnik u filmu sagledavamo sami sebe u ogledalu svojeg života. Liječniku Zoranu se, na njegovu žalost, nije svidjelo ono što je vidio. 

Sterilnost nečinjenja

Kritiku filma Devet mjeseci napisala Vesna Valić

Devet mjeseci najčešće poistovjećujem sa stvaranjem novog života, manifestacijom čovjekove kreativne snage i potrebe, vjere u budućnost i trajanje. Na tom tragu gradila sam pretpostavke o sadržaju iza ovakvog naslova.

No, sasvim oprečno, film Devet mjeseci uprizoruje bezbojnu svakodnevnicu ispunjenu bezvoljom i nečinjenjem. Josip (Josip Lukić) je u tridesetim godinama i živi s majkom u splitskom stanu. Spava, šeta sa psom, vodi usputne razgovore s prolaznicima i susjedima i gleda televiziju. To ponavlja sutradan i naredni dan i onaj iza njega... Upečatljiva vizualna predodžba njegova životarenja je više puta ponovljeni kadar neritmičnog zvuka lišća i grana šibanih vjetrom. Tim prizorima redatelj ne ostavlja dvojbe oko Josipova prepuštanja na milost i nemilost životnim situacijama. Josip ne radi, možda nastavi studij, a možda ne. Istovremeno, on ima vrlo određene zahtjeve oko marke tenisica, krivnju za gubitak mobitela prebacuje na loše džepove neatraktivne marke hlača, a mama mu prozirnim lažima pokušava doći do recepata za sedative i anksiolitike. Dani su mu ispunjeni dokolicom i izostankom bilo kakve inicijative i odgovornosti. Unatoč svemu, Josip je simpatičan, nekako poznat i blizak, momak iz svačijeg susjedstva. Obećavajućih devet mjeseci iz naslova groteskno se razotkriva kao krajnji rok za sterilizaciju kućnog ljubimca. Kako bi, valjda, bio simbolično usklađen s neproduktivnim vlasnikom. Ta suprotnost očekivanom daje atmosferu i kičmu filmu.

Nakon gledanja filma ostaje mi strah da je to prevladavajuća slika društva, ali i nada da je riječ samo o oštroumno uočenoj osobitosti čija pojava zaslužuje biti zabilježena kamerom. Nadu podupiru prevladavajući krupni planovi likova, kojima kao da se želi naglasiti da se ovdje radi samo o Josipu, dok nekoliko totala grada ipak održava bojazan u puno širu priču od one pojedinca. No nemam dvojbu da Josip Lukić, redatelj, scenarist i glumac, nije lik Josipa u filmu. O tome najbolje svjedoči uspješan rad na prijašnjim filmovima, poput Majči i Južnog voća

Bezimeni sukob majke i kćeri

Kritiku filma Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem napisala Mirjana Tepšić

One su dvije odrasle žene. Majka i kćerka. U sukobu su od prve scene filma. Kćerka Zrinka dolazi poslom u Rijeku i unaprijed dogovoreni posjet majci ne prolazi onako kako je očekivala. Kucajući na vrata, očekuje majku Tanju i njezin osmijeh dobrodošlice, zagrljaj, a budući da toga nema, na površinu istog trenutka izbija zatomljena ljutnja, koja se rasplamsava nakon svake mamine rečenice. Kako dani prolaze, Zrinka uviđa promjene u majčinu ponašanju, čemu svjedoči slučajno snimljena fotografija gdje majka izgubljeno sjedi uz zid s vrećicama iz trgovine. Njezina izgubljenost daje naslutiti početke demencije, koja može voditi samo u jednom pravcu.

Obilazeći buduće lokacije za snimanje filma koje Zrinka predlaže, Tanja pokušava aktivno sudjelovati  komentarima i savjetima, pokušavajući pritom ostvariti emotivni kontakt sa kćerkom. Istovremeno osjećajući da gubi kontrolu nad svojim mislima, majka u glavi vrti pismo koje bi željela još uvijek pri zdravoj svijesti ostaviti svojoj djevojčici:

Mila moja Zrinka, od prvih sekundi svog života prisutna si u mom životu. Nevidljive su te spone koje nas vežu, ali one postoje i postojat će zauvijek, to ti je jasno. Neke događaje između nas nije lako protumačiti danas, kad si već odrasla žena. Ovo je moj zadnji pokušaj da te podsjetim na dodire sa svijetom koji su te oblikovali u osobu koja si sada, a kojima sam ja bila prvi, a često i jedini svjedok. Fokus pri izboru dijaloga između nas je na tom dodiru kojeg se ti ne sjećaš, znam, ali on je duboko usađen u tvoju podsvijest i tvoju kožu od prvog dana kad si došla na svijet. Dodir je tvoja lozinka za vrijednosti koje su temelj za uspravno držanje, za samo tebi čitljiva načela koja nam smetaju i stružu nam jagodice prstiju pri prolasku kroz tunele života i koja nam, nakon svega, daju smjernice da izdržimo sve u životu. Ovo bi trebao biti samo podsjetnik. I nemoj se ljutiti na mene, jer, kako stvari stoje, nećeš imati vremena ispraviti neke greške, a boljet će te cijeli život. Znam to pouzdano, vjeruj svojoj majci.
Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem. Zvuči kao stalno opravdanje, ali ovog puta to zaista i jest.

Redateljica Sanja Milardović u ovom kratkom filmu bez puno suvišnih riječi ostavlja nam dosta vremena da se zamislimo nad vječnim, vrlo složenim emocijama između majki i kćerki, pretvarajući ih ponekad u „bezimeni“, generacijski nerješiv sukob. Tome svjedočimo gledajući kapljicu znoja koja se nekontrolirano slijeva po Zrinkinu vratu i na koju ona nesvjesno, kao i na sukob, ne može utjecati.

Izgubila sam se, pronađi me

Kritiku filma Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem napisala Branka Sturica

U vrijeme kada fizički kontakt predstavlja opasnost i kada smo osuđeni na distanciranje od drugih, pa i onih najbližih, filmom redateljice i scenaristice Sanje Milardović Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem govori se o otuđenosti i potrebi za emotivnom i fizičkom bliskošću, o nesnalaženju u približavanju drugom i o iskonskom strahu od gubitka drage osobe.

Nerazumijevanje i napetost između glavnih likova, majke Tanje i kćeri Zrinke, vidljivi su od samog početka. Zrinka nas uvodi u priču prolaskom kroz mračni hodnik do derutnih vrata majčina stana. Mrak koji je okružuje daje naslutiti njezinu zatvorenost i nelagodu zbog susreta, pa u razgovoru s majkom biva gruba i naglašeno nervozna. Majka začudno mirnim glasom postavlja nesuvisla pitanja, nekada je gotovo skrušena, a ponekad pritajeno agresivna. Njezino se loše stanje da sagledati kroz nemuštost konverzacije, jednoličnost glasa i odsutnost pogleda. Razlog Zrinkine stalne nervoze samo naslućujemo kroz detalj kaplje znoja na vratu. Majčino je stanje prikazano slojevitije: da bi se naglasilo njezino mentalno urušavanje i pozicija na margini društva, u filmu se kroz difuzne, žućkaste tonove u prikazu stana naglašava zapuštenost interijera i spaja je se s njezinim crtama lica. Olivera Baljak uspjela je izgraditi lik majke kao primjer ljudi koji prolaze mimo nas neprimijećeni.

Dok zajedno lutaju Rijekom, tražeći lokacije za film na kojemu Zrinka radi, obilaze devastirane industrijske komplekse, koji simboliziraju majčin izgubljeni sustav vrijednosti. Te tvornice, jednom čvrste okosnice stabilnosti i društvene strukture, izgubile su svoju funkciju i sada postoje samo kao kulise. Pročitavši scenarij filma, majka s podsmijehom komentira priču o neuspjelim pokušajima potencijalnog samoubojice da okonča život. Iz njezinih primjedbi može se naslutiti kako joj takvo razmišljanje nije strano. Kaže Zrinki da se lako ubiti jednom kad doneseš odluku i da to nije neka hrabrost. Smatra da je mnogo teže živjeti nego ubiti se.

I dok se majčina nemušta pitanja gomilaju, a zapažanja postaju sve bizarnija, Zrinka naslućuje da nešto ozbiljno nije u redu, no ne nalazi način da dopre do nje. Gledajući svijet u ekranu mobitela ili kompjutora, kroz objektiv fotoaparata i prozor automobila, Zrinka postavlja distancu prema okolini pa, zatvorena u svom svijetu, oštrim govorom i „nabrušenim“ stavom dodatno odbija svaki upliv izvana. Tako će tek pregledavajući snimke i ugledavši majku na jednoj od njih shvatiti težinu njezina stanja. Poziv na večeru koji će uslijediti nakon toga pokazat će se kao ishitren i neuspješan pokušaj približavanja. Zrinka izvlači majku iz kreveta, no umjesto u ugodnom okruženju, nađu se same usred noći u opskurnom fast food-restoranu „ukrašenom“ grafitima. Pod hladnim neonskim svjetlom majka će „sipati gluposti“ o ubijanju krava, a Zrinka će tugaljivo gledati u hamburger.

Ni odlazak u luku neće ih zbližiti. Popet će se na kontejner kako bi se izložile suncu i okrenule moru, ali će i dalje ostati svaka u svom svijetu. Zrinka će uroniti u meditaciju, potpuno okrenuta sebi, dok pored nje sjedi majka u iznošenoj odjeći i ogrubjela lica je prati podrugljivim pogledom. 

Prekretnica u odnosu je majčina agresija prema zaštitaru u luci. Reagirajući na njegov prigovor, iz Tanje izbijaju nakupljene frustracije zbog praznine života, starosti i nemoći, a to je ujedno i točka osvještavanja za Zrinku. Nakon što su se skutrile u automobilu, Zrinka odluči majku odvesti u prirodu. Promjenom okruženja stvoreni su odmak od izrečenog i proživljenog te mogućnost za novi put u odnosima. Odlaskom u šumu obje uranjaju u bogatstvo zelenih tonova, odnos postaje mekši, a mir i ljepota prirode sugeriraju opuštanje i otvaranje. Je li Zrinka htjela nešto određeno poduzeti ili razgovarati? Ne znamo, jer događaji se počnu odvijati nepredviđenim tokom: odjednom nesuvisli majčini komentari o bolesti, samoubojstvu i preživljavanju počinju zvoniti u Zrinkinoj glavi. Strah, kao veliki pokretač, oslobodi emocije obiju žena. Iako protagonistice u posljednjoj sceni ostaju zagrljene, redateljica ih udaljavanjem kamere ostavlja u bespuću šume. Time se sugerira kako tek moraju pronaći put da bi izgradile svoj odnos.

Ovaj film oslikava stanje otuđenosti i vapaj za bliskošću. Univerzalnost teme dodatno je obogaćena temom marginalizacije starije generacije, koja je prisiljena suočiti se s materijalnim i duhovnim propadanjem te društvenom nevidljivošću.

Umjetnički dojam na nepreporučenoj udaljenosti od tehničke izvedbe

Kritiku filma U šumi napisala Vesna Valić

Saša (Lana Meniga) i Filip (Josip Ledina) vlakom putuju iz Zagreba tijekom proljetnog vala pandemije koronavirusa. Monotono i iritantno kloparanje vlaka djelomično zaglušuje njihovu ionako škrtu konverzaciju. Sami su u kupeu, sjede na razmaku i nose maske. 

Da je to prava ilustracija njihova odnosa postaje do kraja jasno dolaskom u Gorski kotar. U osami kuće nakićene lovačkim trofejima, puškama, starim fotografijama i razglednicama njihov odnos potvrđuje se kao udaljen i hladan. Saša je mrzovoljna i osorna te pokušava biti što više sama. Nešto bi se trebalo dogoditi, ali se ne događa. Nekakvo objašnjenje za hladnoću i netrpeljivost također je izostalo. S ove strane platna priželjkujem barem natuknicu, tanku slutnju o tome što ih drži skupa kad je bjelodano da je zajedništvo svedeno na oskudnu komunikaciju bez emocija. Razgovor se nasukava na nužnu tehničku razmjenu kratkih prostih rečenica, umjesto tjelesne bliskosti svjedočimo samo nelagodnom seksualnom odnosu. Ekranom vlada praznina koja Sašu otjera u plač, Filipa u san, a gledatelja u osjećaj uskraćenosti za dublje poniranje u likove ili barem nagovještaj šireg konteksta koji ih je iznjedrio takvima. Kao gledateljica, tražim nešto što će mi se bar neko vrijeme motati po glavi ili me emotivno angažirati, razljutiti, iznervirati, nasmijati. Udica za koju film upeca publiku ne mora biti ni tehnički sofisticirana ni financijski nedostupna, treba samo biti domišljata. Oku ugodni slikoviti pejsaži Gorskog kotara nedostatni su kao razlog zbog kojega bih još jednom pogledala film.

Šteta, jer glumci, čija prirodnost doprinosi općoj atmosferi otuđenosti, kao i solidna kamera, montaža, odabir lokacija, zaslužuju taj izostavljeni začin. Barem nekoliko kapi čarobnog napitka koji obično pretvori u umjetničko. Iz nedavne izjave mlade redateljice, da trenutačno radi na filmu koji će biti potpuno drugačiji, iščitavam da je toga i sama svjesna. Sa zanimanjem ću pratiti daljnji rad Sare Grgurić i tražiti potvrdu svog razumijevanja.

Sparina  

Kritiku filma Sparina napisala Višnja Bunata Blagović

Mržnja i strah su bolesna stanja uma. Štoviše, radi se o bolestima koje su obilježile naše vrijeme. (Harry Overstreet)

U filmu „Sparina“, redatelj Petar Vukičević idejno razrađuje osjećaj straha. Razmatra ga kroz prikaz  partnerskog zlostavljanja žene od strane muškarca, mapirajući posljedice odnosa na psihički profil žrtve. 

Radnja je pripovjedački omeđena s tri lika i scenografski zbijena u interijer kuće s vrtom. Rosa (Rea Bušić) prima u sustanarstvo Karmen (Katarina Romac), s kojom ubrzo uspostavlja opušten odnos unatoč tome što naslućuje da Karmen dolazi u hitnji i  potrazi za bezuvjetnim smještajem.  Suživot dviju mladih žena razvija se u prijateljski odnos do trenutka kada se u njihovo zajedništvo uplete nepozvani gost (Paško Vukasović). On prijetećim nastupom opsjeda Karmen koja, obuzeta strahom, shvaća da je ponovno  uhvaćena u njegovu posesivnu stupicu. 

Film odlikuju precizna karakterizacija likova praćena osmišljenom kostimografijom i promišljenom fotografijom. I Bušić i Romac uvjerljivom glumom iznijele su karakterno oprečne likove. Prva, ležerno odjevena i pomirljiva u susretu s vrelinom ljetnog dana, uvjerljivo iznosi lik staložene, empatične i dobronamjerne osobnosti koja razumno rješava svoje stvarne probleme, a druga, zakopčana u crnu haljinu dugih rukava, ulazi u susret  u tjeskobnom grču straha, bezglavo tražeći izlaz iz nerazriješene i sputavajuće emocionalne veze. 

Vukasovićev kratki i efektni  glumački intermezzo u liku Karmeninog partnera s karakterom nasilnog, manipulativnog zlostavljača, podcrtava autorovu zamisao i dovodi je do točke kulminacije. Nakon te scene radnja se raspliće i u filmu se mijenja pripovjedačka širina koja se fokusira na interpretaciju introspektivnog doživljaja straha progonjene i istraumatizirane Karmen. Njene stuporne, gotovo katatoničke reakcije te strah za vlastitu sigurnost, autor vizualno postavlja u statične polutotale, uokvirene čvrstim vizurama zidova i okomitih prostornih razdjelnica.  Oštri bridovi skučenih soba, okviri prozora i zrcalne refleksije, oslikavaju njenu ukopanu bespomoćnost i isprepliću se s osjećajem nemoći i zatočeništva. Karmen izlaz ponovno nalazi u bijegu, bez otpora  i objašnjenja, u nijemom strahu za  život upakiran u crni kovčeg i usmjeren u još jedno neizvjesno sutra.

Vukičevićev film vrijedno je ostvarenje koje otvoreno ukazuje na rastući problem partnerskog zlostavljanja te potiče na širi društveni dijalog i objektivnom sagledavanju njegovih traumatičnih posljedica na pojedinca.  Opravdano ga je stoga istaći kao umjetničko ostvarenje  psihološki istančanog i društveno osviještenog senzibiliteta.