Naša je filmašica ovoga mjeseca Vanja Kaluđerčić! Vanja iza sebe ima bogato iskustvo u različitim područjima filmske industrije. Profilirala se prije svega u programiranju (Human Rights Film Festival, Sarajevo Film Festival) te u području akvizicije – najprije kao voditeljica akvizicije za pariški Coproduction Office, a potom i za MUBI.

Od 2020. Vanja je direktorica Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu (IFFR). Mi smo je uhvatili na povratku s filmskog festivala u Cannesu, gdje je bila članica žirija programa Un Certain Regard. Razgovarali smo o njezinu profesionalnom putu, iskustvu žiriranja u Cannesu, viziji razvoja IFFR-a i važnosti podrške novim autorima i malim kinematografijama.

Nedavno si bila članica žirija programa Un Certain Regard na filmskom festivalu u Cannesu. Znam da ti žiriranja nisu strana, ali ovaj je program usmjeren na autore i autorice u ranoj fazi stvaralaštva, a nagrada u Cannesu često ima ključnu ulogu u njihovom daljnjem razvoju. Je li to otežalo žiriranje? Ispričaj nam više o cjelokupnom iskustvu. 

Iskreno, poziv da budem članica žirija Un Certain Regard programa zaista me iznenadio – i ugodno i neočekivano. Cannes je bez sumnje najistaknutija i najintenzivnija pozornica svjetske kinematografije, pa biti pozvana da sudjelujem u selekciji koja se usmjerava na autore i autorice u ranoj fazi karijere bilo je i izazovno i uzbudljivo.

Ulog je velik, osobito za redatelje koji tek počinju. Vidljivost koju Cannes pruža može im u potpunosti oblikovati profesionalni put. Osjećali smo tu odgovornost – kako prema filmovima, tako i prema autorima. Ipak, treba reći da festival tim filmašima nudi veliku podršku. Često dolaze u većim ekipama – s producentima, glumcima, suradnicima – i bilo je jako lijepo promatrati to zajedničko slavlje povodom svjetske premijere.

Rad u žiriju u Cannesu traje dva tjedna i iznimno je intenzivan – no mi smo imali sjajnu dinamiku u timu i ta pozitivna energija nam je jako pomogla. Bilo je posebno drago otkriti da je u žiriju kratkometražne selekcije bio i kolega iz Hrvatske, Nebojša Slijepčević. Taj neformalni susret dao je cijelom iskustvu dodatnu ljudsku dimenziju.

Postoji i prirodna poveznica između Un Certain Regard i IFFR-a. Oboje su platforme koje podržavaju nove autore i stvaratelje koji još traže i razvijaju svoj filmski izraz. U tom smislu, rad u Cannesu doživjela sam kao proširenje onoga čime se svakodnevno bavim u Rotterdamu – ali u drukčijem kontekstu i pod znatno većom pažnjom javnosti. Bilo je zahtjevno, ali izuzetno inspirativno i vrijedno iskustvo.

Svakog filmaša i filmašicu mjeseca pitamo da nam ispričaju nešto o svojim počecima. Kako se kod tebe uopće formirao interes za film? U filmskom si polju djelovala na brojnim izuzetno zanimljivim pozicijama – od organizacije, preko programiranja, do akvizicije. Što bi izdvojila kao posebno formativno iskustvo?

Odrasla sam u Puli i sredinom devedesetih nije bilo lako doći do svjetskih nezavisnih filmova. Kada se najavio Motovun Film Festival, odmah sam znala da želim sudjelovati. Tamo sam prvi put osjetila što znači prava festivalska energija – i tu se rodila želja koja me dalje vodila.

Nakon toga, važno mi je bilo iskustvo na Sarajevo Film Festivalu, gdje sam stvarno doživjela što znači zajednički rad na nečemu što ima kulturnu i regionalnu težinu. Taj osjećaj zajedništva, strasti i konkretnog učinka bio je jako snažan.

Velik iskorak dogodio se kad sam se preselila u Pariz i počela raditi u Coproduction Officeu s Philippeom Boberom. Bila je to prilika raditi u produkcijskoj kući s prestižnim autorskim portfeljem – redatelji poput Rubena Östlunda, Carlosa Reygadasa, Roya Anderssona, Jessice Hausner – autori čiji su filmovi redovito premijerno prikazivani na A festivalima. To je bilo iskustvo rada s filmskom umjetnošću na visokoj razini – i iz neposredne blizine.

Drugo ključno iskustvo bilo je u MUBI-ju, gdje sam se pridružila u trenutku kada su već bili etablirana VOD platforma, ali su upravo započinjali s kino distribucijom. Trebalo je od nule izgraditi katalog, ali i uspostaviti kredibilitet kao distributera u fizičkom prostoru. Bilo je to vrlo intenzivno, ali i izrazito formativno razdoblje. Naučila sam puno o pregovorima, pozicioniranju filmova i građenju povjerenja sa sales agentima i autorima.

Od 2020. godine si na poziciji direktorice Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu. Kako je do toga došlo i koliko ti je bilo izazovno preuzeti tu funkciju upravo u pandemijskoj godini? Gdje je IFFR danas u odnosu na prije pet godina? Koliko si svojih zamisli uspjela provesti u djelo, a što te najviše raduje kad razmišljaš o budućnosti festivala?

Preuzeti vodstvo IFFR-a 2020. godine bilo je iznimno iskustvo – čast, ali i svojevrsno uranjanje u nepoznato. Pandemija je stigla gotovo istodobno s mojim dolaskom, što je značilo da se moramo brzo prilagoditi, osmisliti nove formate i pronaći načine kako ostati povezani s publikom i autorima u vrijeme neizvjesnosti.

Od početka mi je bilo važno sačuvati identitet IFFR-a. Festival od 1972. godine donosi filmove iz cijeloga svijeta, s posebnim naglaskom na one koji dolaze izvan glavnih industrijskih tokova. To je prostor u kojem filmska umjetnost pronalazi svoje utočište – ne samo u kinodvoranama, već i kroz instalacije, izložbe, XR projekte i druge inovativne forme.

IFFR nije samo festival – to je doživljaj koji obuhvaća cijeli grad. Tijekom festivala, Rotterdam se mijenja: publika, autori i profesionalci dijele isti prostor, bez formalnih barijera. Ta neformalnost i otvorenost stvaraju poseban osjećaj zajedništva koji rijetko gdje postoji u tolikoj mjeri.

Među prvim ciljevima koje sam postavila bila je veća raznolikost – ne samo unutar programa, već i u odrazu samog grada. Rotterdam je jedan od najmultikulturalnijih gradova u Europi: više od 54 % stanovništva ima migrantsko porijeklo, a prisutno je više od 180 nacionalnosti. Festival mora biti otvoren i reprezentativan u tom smislu.

U tom duhu pokrenuli smo i nove inicijative – poput Displacement Film Funda, koji smo u veljači predstavili zajedno s Cate Blanchett. Fond je namijenjen podršci autorima u egzilu i filmovima koji se bave temama izgnanstva. To je samo jedan od primjera kako želimo razvijati festival u godinama koje dolaze – sadržajno, angažirano i povezano s globalnim pitanjima.

IFFR je programski oduvijek bio naklonjen manjim kinematografijama, ali imam dojam da je od tvog imenovanja sve više autora i autorica iz regije pronašlo svoje mjesto u programu. Kako vidiš ulogu IFFR-a u lansiranju filmova i autora iz malih kinematografija na međunarodnu scenu? I kako to, po tvom mišljenju, oblikuje i širi festivalsku publiku?

IFFR je oduvijek stvarao prostor za kinematografije koje ne pripadaju dominantnim filmskim industrijama. To vrijedi i za autore s Balkana, gdje postoji mnogo talenta, ali i značajni izazovi u dosezanju međunarodne publike.

U ovogodišnjem programu imali smo tri filma iz bivše Jugoslavije u glavnom natjecateljskom programu, što nam je bilo jako važno. Film Igora Bezinovića osvojio je obje Tiger i FIPRESCI nagrade i ušao među deset najgledanijih filmova po izboru publike. Od tada putuje po važnim festivalima i postao je najgledaniji hrvatski dokumentarac od stjecanja neovisnosti. Takvi uspjesi su ono zbog čega radimo ovaj posao.

Naša programska struktura – sekcije poput Tiger, Harbour i Bright Future – omogućuje da se ovakvi filmovi istaknu. Publika IFFR-a igra pritom ključnu ulogu jer je znatiželjna, otvorena i spremna otkriti nešto novo.

Upravo kroz takve iskorake festival raste, a publika se širi – tematski, geografski i generacijski. To nas motivira da nastavimo pružati platformu onima koji je doista trebaju.

Pročitala sam da ste ovu, ali i niz drugih pitanja o uključivosti i raznolikosti filmskog polja otvorili ove godine u sklopu programa Pro Dialogues. Velik naglasak IFFR općenito stavlja i na industry, dio programa namijenjen edukaciji, usavršavanju i umrežavanju filmskih profesionalaca i profesionalki.  Budući da je to dio festivala koji je publici često manje vidljiv, možeš li nam reći više o njemu i izdvojiti po čemu je specifičan?

IFFR Pro jedan je od najdinamičnijih i najutjecajnijih segmenata festivala. Više od 2500 filmskih profesionalaca dolazi svake godine u Rotterdam – ne kako bi prikazali gotove filmove, nego da bi predstavili projekte u razvoju. Tamo traže producente, agente, financijere. IFFR je zapravo prvi festival koji je razvio koncept koprodukcijskog tržišta – CineMart – koji se danas koristi diljem svijeta.

Naši profesionalni programi imaju jasan cilj: podržati autorske projekte koje zaslužuju veću vidljivost. Hubert Bals Fund već desetljećima pruža potporu autorima – od razvoja scenarija do finalne montaže – i iznjedrio je brojne važne karijere.

Edukacija je također središnja – godišnje dopiremo do više od 30.000 mladih, od vrtićke dobi do studenata. Bavimo se temama identiteta, medijske pismenosti, okoliša – s ciljem jačanja kritičkog mišljenja i razumijevanja suvremenog vizualnog jezika.

Kada je riječ o uključivosti, i dalje učimo. Nizozemska, paradoksalno, zaostaje za nekim primjerima poput Velike Britanije. Zato surađujemo s BFI-jem na implementaciji njihovih modela i praksi – kako unutar organizacije, tako i kroz sve naše aktivnosti.

IFFR Pro je jedinstven i zbog svoje atmosfere – neformalne, a sadržajne. Neki od najvrjednijih razgovora događaju se upravo u hodnicima, na kavi, između projekcija. Taj spoj ozbiljnosti i opuštenosti čini IFFR Pro mjestom kojem se mnogi uvijek rado vraćaju.

Svakog filmaša i filmašicu mjeseca pitamo da odaberu jedan kratki film dostupan na našoj platformi. Koji je tvoj favorit?

Ima tu puno filmove koje bih mogla izdvojiti, ali PLAC Ane Hušman mi je svakako jedan od dražih naslova. Njezin rad u cjelini utjelovljuje sve ono što volim kod filma – originalnost, dubinu, iznenađenje i razigranost, a svakim novim djelom istražuje nešto novo, često i teme koje su rijetko zastupljene.

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov