Redateljica Dalija Dozet poznata je po svom znatiželjnom i razigranom pristupu filmu — u svom radu rado istražuje hibridne forme i prelazi granice između dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog. Povod našem razgovoru bio je njezin najnoviji film Lekcije mog tate, koji je na 21. ZagrebDoxu osvojio nagradu Veliki pečat u Regionalnoj konkurenciji. S Dalijom smo razgovarali o nastanku i procesu rada na filmu, njezinim filmskim počecima, ulozi amaterskog i profesionalnog filma u njezinu razvoju, kao i o projektima na kojima trenutno radi.

Za početak ti čestitam na nagradi koju si nedavno osvojila na ZagrebDoxu za film Lekcije mog tate. Ispričaj nam više o filmu — kako si došla na ideju, kako je izgledao i koliko je trajao proces rada? Kako si pristupila selekciji i organizaciji materijala? Jesi li imala jasnu viziju strukture? Kako si uspjela postići da tvoja osobna priča ovako lijepo komunicira sa širom publikom?

Hvala. Razljutilo me što je tata, koji je oduvijek bio prepun energije, odjednom sveden na nekakav popis stvari koje su ostale iza njega. Bila sam svjesna da je on uvelike utjecao i na mene kao osobu i na moje otkrivanje filma i privlačile su me te kazete koje je tijekom godina snimao, a nikada gledao. I baš zato što me to njegovo snimanje uglavnom izluđivalo a smrt pogodila, pomislila sam kako je pregledavanje kazeta dobar način da možda otkrijem neke stvari o njemu koje nisam znala ili primijetila - jer u stvarnosti to više neću imati priliku. Zauzvrat sam dobila više stotina sati njegovih zabilješki života te ga nekako mirnije “pustila”.

Proces rada bio je izuzetno spor. Pregledavanje je bilo emotivno nabijeno, sjedila bih i ponekad se naizmjence znala smijati i plakati. Činjenica da gledaš svoj život od prije 10,20,30 godina - onaj kojeg se sjećaš i onaj za koji nemaš pojma da se dogodio već je poprilično intenzivna – a onda treba i napraviti odmak te shvatiti što je od tog materijala zanimljivo i za nekog drugog. Uz to, poprilično je uzbudljivo što nemaš pojma što će ti svaka nova kazeta donijeti, hoće li nešto novo otkriti ili samo potvrditi ranije viđeno. Međutim puno je tu bilo i poslovnih snimaka, koje me nisu interesirale pa sam se usmjerila samo na privatnu arhivu i u njoj pokušavala naći neke situacije i autentične obrasce koji su interesantni ili se ponavljaju.

U procesu rada bilo je teško unaprijed pretpostaviti kako sve te poprilično kaotične elemente spojiti skupa a da budu narativno prohodni. Postojale su teme s kojima sam pristupila filmu na početku, prije gledanja (moj odnos prema tati u trenutku kad je otišao, obitelj u kojoj se mijenja dinamika, odnos prema njegovom snimanju), zatim one koje sam otkrivala tijekom gledanja materijala (instrukcije o snimanju, tatin odnos prema kameri, tatin odnos prema nepoznatim ljudima, činjenica da ako ja danas snimam ostatak obitelji to izaziva otpor u njima itd). i kroz mrežu blokova i naracije (i jako puno pokušaja u montaži) na kraju smo izvezli cjelinu za koju mi se činilo da može biti kompaktna i da je nešto što u ovoj fazi svog života mogu zaokružiti. Čini mi se da bi se na filmu s takvim materijalom moglo raditi tijekom cijelog života te da bi svakih nekoliko godina to bio potpuno drugačiji film. Ali u jednom trenutku sam odlučila da je vrijeme da završim.

Do prije par mjeseci nisam bila sigurna hoće li to itko razumjeti, ali jako me dirnula reakcija publike koja se na različite načine povezala s materijalom i odnosima unutar filma. Možda je ovo vrijeme kada moja generacija počinje rješavati neke odnose sa svojim roditeljima i vlastitom djecom, istovremeno možda komunicira i zbog činjenice da danas također svi stalno snimaju svoje živote i rijetko to gledaju pa se pitamo na koji način će se to interpretirati u budućnosti. Najvažnije, čini mi se da smo svi ponekad poželjeli da s osobama kojih više nema provedemo još malo vremena – pa je tu i neka univerzalnost s kojom sam se nadala da će se publika moći poistovjetiti. Naravno, jako sam se bojala da film ne ispadne patetičan ili da ne počne idealizirati tatu. Nadam se da smo uspjeli pronaći balans.

Lekcije se na neki način dotiču i tvojih filmskih početaka. Ispričaj nam kako si se zainteresirala za film! Kako je taj interes dalje usmjerio tvoje akademsko obrazovanje i kinoklubaško iskustvo?

Naravno da je dostupnost kamere i računala za montažu bila poticajan faktor da se zainteresiram za procese izrade filma. Istovremeno odbijalo me raditi isto kao tata, to je bio neki klasičan tinejdžerski bunt i danas mi je drago da su me podržavali da idem svojim putem. Tata je bio fasciniran kamerom, pokretom i snimanjem, a mene su ipak privlačili i ostali segmenti, ideja, montaža, zajednički dogovori oko izrade filma, posljedično i mogućnost da nešto pokušam ispričati kao cjelinu, od papira do filma. U kinoklub Mursa upisala sam se tati iza leđa iako je tadašnji voditelj bio njegov kolega s posla. Tu je počelo moje igranje s kamerom gdje bih s prijateljima osmišljavala različite uglavnom eksperimentalne filmiće. Nastavilo se i kroz srednju školu pa kasnije i na Akademiji. Tada me više zanimao igrani film ali sam uvijek bila zainteresirana za nenarativne forme, pa sam se uključivanjem u Kinoklub Zagreb nakon studija vratila nekim svojim prvotnim igranjima, istraživanjima i nesputanim procesima koji me i dalje vesele.

Najviše si radila u kratkoj formi, ali si se okušala u različitim filmskim rodovima. Što te posebno privlači kratkom metru, a što pojedinom filmskom rodu? O čemu za tebe ovisi hoćeš li nekoj temi pristupiti iz dokumentarne, igrane ili eksperimentalne perspektive?

Mislim da je više stvar toga da ja još uvijek nemam dovoljno izraženu potrebu da se bavim dugim metrom, pa je kratki onda forma u kojoj se pronalazim. Nisam sigurna hoće li to uvijek biti tako, ali za sada me zadovoljava. Što se tiče filmskog roda, dogodi se spontano i učini mi se najboljim mogućim rješenjem za temu kojom se okupiram. Znatiželjna sam pa se možda i tu krije neka motivacija zbog koje volim isprobavati različite forme i svaštariti.   

Aktivno djeluješ kao edukatorica u području filma, a jedna si od pokretačica osječke RUNDE. Dosta si, dakle, posvećena popularizaciji filma, odnosno otvaranju novih perspektiva i prilika mladim filmašima/icama. Reci nam više o svojoj motivaciji — što te tu posebno privlači i kako ovaj tip rada s drugima utječe na tebe kao autoricu?

Da, Filmska RUNDA je pokrenuta s ciljem da u Osijek dofuramo film, mlade filmske autore, da zainteresiramo potencijalne buduće filmaše i publiku da se iskušaju u izradi filma te da prate filmsku scenu. Jako sam ponosna na to da smo tijekom 10 godina napravili kvalitetnu bazu, proveli cijeli niz programa i kontinuirano širili tim sa super ekipom, koja će se u budućnosti nadograđivati i kroz rad novoosnovanog Kinokluba Osijek. Sve je to krenulo iz ideje da tada, kad smo počinjali, ničega od navedenog u našem gradu bilo. Želja za promjenom je sjajno pogonsko gorivo.

Što se tiče Kinokluba Zagreb, za mene je to jednostavno: potpuna autorska sloboda u izradi filma. Vrlo iskrena motivacija bez nekih dodatnih opterećenja, poticajno mjesto za oslobođenje od bilo kakvih okova koje sa sobom donosi profesionalno bavljenje filmom. Kadgod zakriziram, sjetim se s volje i strpljenja rade filmovi unutar  KKZ-a i odmah mi sve ima smisla. Kao koordinatorica naprednih radionica osjećam se najsretnije na svijetu kada s kolegama uspijem osmisliti, provesti i potaknuti druge  na kreaciju najrazličitijih filmskih formi i oblika.

Naišla sam na jednu tvoju izjavu koja mi se baš jako svidjela, a to je da su ti za inspiraciju ključni odmor pa čak i dosada! Možeš li nam ovo malo pojasniti? :)

To mi u teoriji dosta dobro zvuči, u praksi je ponekad malo teže provesti. Ali činjenica je da sam tijekom godina naučila da se nekad treba isključiti, zaboraviti na brige i brigice, vlastita očekivanja i peripetije uzrokovane neizvjesnim poslom bez radnog vremena. Jednostavno svjesno nekim procesima dati manje vremena da te smaraju. Prošetati šumom, podružiti se s ljudima, popiti pivo, otputovati, naspavati se. Dosada je s druge strane samo prostor koji se otvara kada sve to pogasimo i odlučimo biti prisutni u trenutku. Tad se potencijalno započinju neki novi procesi, bez presinga.

Pročitala sam da trenutno radiš na dva nova projekta. O čemu je riječ? Koji su, općenito, tvoji budući filmski planovi?

U montaži sam kratkog igranog filma Buše – koji smo snimali zimus u Baranji. Priča se odvija za vrijeme pokladne povorke u Baranjskom selu Duboševica i surađivali smo sa puno lokalaca i mladih glumaca. Također pripremam i kratki animirani film Otvaranje – spoj stop animacije, crteža i arhivskih snimki o jednoj prepisci s bakom Dragicom. Voljela bih u Baranji snimati i hibridni film inspiriran djelom Ottie Berger za koji planiram uskoro započeti detljnije istraživanje. A kada mi ideja dovoljno dozrije, možda ću i započeti rad na pisanju dugometražnog filma. Ponekad se zatrpam sa previše paralelnih projekata u različitim fazama rada i onda bježim iz jednog u drugi i to sve skupa traje. Voljela bih se u budućnosti naučiti posvetiti jednom po jednom.

Svakog filmaša/icu mjeseca pitamo da odabere jedan kratki film koji je dostupan na našoj platformi. Koji je tvoj favorit?

Nedavno ste objavili 10 filmova Tomislava Šobana. Preporučujem ih sve, inspirativna kombinacija igrane, eksperimentalne i hibridne forme jednog vrlo strastvenog filmskog svaštaroša koji nikada ne miruje.

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov