1. Upravo si sudjelovala na Berlinale Talents, a prošlih godina si bila aktivna na drugim networking i pretprodukcijskim radionicama poput EAVE Marketing Workshop i Locarno Industry Academy, Rotterdam Lab, Emerging Producers i Cannes New Producers Room. Koliko takve profesionalne radionice i tipovi fokusiranog networkinga pomažu u međunarodnoj producentskoj karijeri te razvoju i promociji filmova u pretprodukciji?
Jako puno, jer je sudjelovanje na međunarodnim radionicama i pitching forumima skoro pa neophodno za producenta koji se tek počinje bavit ovim poslom i odlučuje se fokusirati na proizvodnju filmova namijenjenih kino i festivalskoj distribuciji. Ne postoji brži, zabavniji i korisniji put kojim se može doći do velikog broja međunarodnih kontakata, dijeljenja iskustava, praksi, profesionalnog usavršavanja i praćenja produkcijskih trendova na europskoj razini, što mi se čini i najvažnijim. Također, svaki projekt koji se strukturirano razvija putem neke od radionica ili predstavlja na koprodukcijskom forumu, već u fazi razvoja dobiva određenu vidljivost, što pomaže u procesu financiranja filmskih projekata, a kasnije i plasmana.
2. Film 1001 noć, koji je nastao u produkcijskoj kući Eclectica za koju radiš, te koji si ujedno i režirala, imao je premijeru na jednom od najvećih svjetskih festivala u Torontu. Koliko je takav tip festivala drukčije iskustvo i što premijera na velikom festivalu znači za daljnju distribucijsku budućnost filma?
Premijera filma na velikom festivalu poput TIFF-a je bilo genijalno iskustvo. Sam festival je ponešto drugačije koncipiran od naših velikih europskih festivala jer je čitav industrijski segment dominantno posvećen prodaji gotovih filmova platformama, TV postajama, distributerima i drugim prikazivačkim dionicima AV industrije, a puno manje koprodukcijama i projektima u razvoju. Projekcije su prepune i za naš blok kratkometražnih filmova publika je stajala u koloni koja se protezala oko same zgrade u kojoj je kino smješteno. Zanimljiva je organizacija festivala u financijski razvijenom tržištu, ali s, istovremeno, zavidno brojnom i vjernom publikom. Premijera na tom festivalu za 1001 noć ili na KVIFF-u za Strica načelno bi trebala značiti da će film festivalski putovati i biti gledan. Za Strica se ta pretpostavka već i ostvarila, a nadamo se da će 1001 noć dijeliti sličnu sudbinu.
3. Producirala si se različite tipove i vrste filmova, od kratkih i dugometražnih različitih žanrova, dokumentarne serije za televiziju do reklama i glazbenih spotova. Koje su glavne razlike produkcijskog posla među njima i kakvi ti filmovi najviše profesionalno odgovaraju?
Možda prema van izgleda da je posao vrlo sličan, međutim ključna je razlika u poziciji koju producent zauzima u procesu proizvodnje različitih formata. Od izvršno operativne pozicije u reklamnim spotovima, preko gerilskog 'multipraktika' u dokumentarnim formama do punokrvnog kreativca u igranim filmovima. Svaka vrsta produkcije ima neku svoju draž: meni su reklame super za ostati u formi donošenja brzih odluka, dokumentarci stvaraju osjećaj smisla, a igrani filmovi su ljubav. Volim kad su filmovi na kojima radim umjetnički relevantni, ali da ujedno nisu potpuno hermetični i da imaju vještinu komunikacije sa širom publikom. Vjerujem da je taj omjer ujedno najteže postići.
4. Dosad si radila i u distribucijskoj tvrtki, zatim u HAVC-u, članica si Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača i predaješ na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Kako su ta različita iskustva pridonijela tvom produkcijskom poslu i koliko je bitno za producenta baviti se različitim filmskim poslovima?
Zasigurno je na samim početcima dobro kombinirati različite produkcijske grane kako bi se stvorila dobra podloga za buduće bavljenje produkcijom, jer ona zaista predstavlja interdisciplinarno zanimanje, u punom smislu te riječi. Neke segmente produkcije najbolje je naučiti u praksi pa svaki posao u spektru audiovizualne djelatnosti zasigurno stvara koristan oslonac za buduću karijeru. Moj put prema osnivanju vlastite produkcijske kuće krenuo je pomalo obrnutim putem, nakon rada u distribuciji, pridružila sam se misiji digitalizacije i programskog restrukturiranja Neovisne mreže kinoprikazivača, a paralelno s tim sam radila prve kratkometražne filmske projekte u Eclectici.
5. Produkcijom se baviš više od 10 godina, koliko se filmska industrija promijenila u posljednjem desetljeću?
Teško je govoriti o tome kako se industrija promijenila s obzirom da u ranijem periodu nisam direktno sudjelovala, ali primjećujem da uloga producenta u europskoj filmskoj proizvodnji nikad nije bila relevantnija. Novost našeg vremena je činjenica da je gotovo nemoguće realizirati nacionalni film bez kreativne i financijske koprodukcijske suradnje s drugim zemljama, kao i bez otvaranja prema filmskim festivalima i marketima već u fazi razvoja.
6. Na koji način vidiš neposrednu budućnost filmske industrije, ponajprije kako će se razvijati u odnosu na velike online platforme?
Budućnosti zasigurno ima i to je zasad izvrsna vijest. Očigledno je u kojoj su mjeri online platforme promijenile ekosistem u kojem djelujemo. Vjerujem da se na našem tržištu nažalost neće osjetiti toliko snažne promjene, kao što je to na globalnoj razini zbog ograničenosti našeg teritorija, prvenstveno zbog veličine i raširenosti jezika. Međutim, online platforme su već tu, te doprinose financiranju projekata na kojima radimo, omogućavaju veću vidljivost lokalnih audiovizualnih proizvoda i daju do znanja široj publici da se profesionalni audiovizualni proizvod treba platiti.
7. Koji su projekti na kojima trenutno radiš i kakvima bi se željela baviti u budućnosti?
Trenutačno smo usred snimanja debitantskog dugometražnog filma Koke redatelja Igora Jelinovića, te završavamo Proslavu Brune Ankovića prema romanu Damira Karakaša i scenariju Jelene Paljan. Nadamo se uskoro vidjeti taj film na nekom od svjetskih festivala. U različitim fazama razvoja i financiranja su debitantski prvijenac Judite Gamulin Ostavi vrata otvorena, Pogana Davida Kapeca i Svadba Igora Šeregija. Razvijamo i dokumentarne serije te jedan posebno drag kratkiš redateljice Sonje Tarokić. Kod nas je uvijek Eklektično:)
8. Za kraj, koji kratkometražni i dugometražni hrvatski film bilo koje vrste ili žanra bi nam preporučila?
Neka to bude Žuti mjesec Zvonimir Jurića.
_
Razgovor vodio: Nino Kovačić