1. Što je za tebe kratki film? Zašto je kratki film bitan? Koja je njegova najveća prednost, vrlina?
Iskreno, u zadnje vrijeme previše ne razlikujem kratkometražnu i dugometražnu formu. Nekako mi je važno da film, kakve god on forme bio, prenese neku emociju na mene. Kratki film čini mi se bitnim jer najčešće služi kao neki "training ground" prije dugometražnog filma, a naročito je važan ljudima koji su se tek krenuli baviti filmom. Posebice nama studentima, jer tu nekako "praksaš" zanat i otkrivaš što znači snimanje filma. Na neki način kratki film i jest forma mladih autora, svima je u cilju što prije otići u dugometražnu formu i tamo se nastaviti razvijati. Što je možda i šteta jer se rijetko koji afirmirani autor vraća kratkoj formi. Kratki film definitivno ima svojevrsnu magiju, ali isto je tako i izrazito sklizak teren. Čini mi se da u dugome nekako i možeš oprostiti nekoliko slabih scena ako je ostatak "top", ali u kratkome jedna loša scena može uništiti sve.
2. Koji ti je najdraži kratki film? Zašto?
Nekako mi je najvažnije da me film ostavi s nečim nakon što ga pogledam, da nešto osjetim nakon tog filma. Bila to impresivna režija, jaka emocija, dobra gluma, priča... bilo kakav utisak da ostavi na mene. Nešto što ne podnosim jesu kratki filmovi s "porukom" iliti takozvani "Jana poruka u boci" filmovi. Nažalost, prvi kratki filmovi s kojima se ljudi susretnu upravo su takvi. YouTube je krcat takvih kratkih filmova s onim "fake" laureatima, teško je pronaći dobre kratke filmove online. Drago mi je što kod nas postoji platforma kao croatian.film gdje se ipak može pogledati dobrih stvari, a za strane je najbolje ići po stranicama velikih festivala od prije nekoliko godina i tražiti filmove po Vimeu. Možda oko preporuke nisam najobjektivniji jer je to jedan od prvih kratkih filmova koji sam ikad gledao, negdje tamo kad sam se upisao u srednju školu, na Blankovoj radionici. Radi se o filmu Terarij (r. Hana Jušić). Sjećam se kad sam taj film pogledao prvi put, baš me ostavio paf. Jer nekako svi cijeli život gledamo dugometražne filmove i navikli smo na određenu formu i dramaturgiju, a kad se prvi put susretneš s formom kratkog, pomalo ti otvori čakru i vidiš što je sve izvedivo i moguće unutar kratkometražne forme. Taj je film bio to za mene, uvod u kratku formu. Uz taj bih izdvojio i preporučio još filmove Oni samo dolaze i odlaze (r. Boris Poljak), Minjonja njanjonja, Devet mjeseci (r. Josip Lukić), Med i mliko (r. Marko Jukić). Svi oni na neki su način dosta utjecali na mene i svakog od njih volim iz potpuno drugih razloga, ali svi su mi imali "ono nešto".
3. Filmom Jesen našeg ljeta, svojim završnim radom na preddiplomskom studiju FTVR-a na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odnio si nagradu Zlatna kolica za najbolje kratkometražno ostvarenje u programu Kockice na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu. Čestitamo! Što to priznanje znači tebi osobno, a što tebi kao redatelju? Kakve su reakcije okoline?
Zlatna kolica definitivno mi dosta znače, ne samo meni nego i cijeloj ekipi koja je radila na filmu. Meni je definitivno ovo bilo najgore snimanje ikad jer je nastalo u potpunom kaosu, ali nas je nešto vodilo da ga završimo. Tako da mi je stvarno lijepo vidjeti da je film prepoznat na kraju, ali da sam očekivao nešto dok smo snimali, nisam. Cilj je bio snimiti dobar film, ali u funkciji redatelja, glumca i montažera... sve neke početne ambicije i strasti koje gajiš prema filmu ispare. Tek sad, nakon premijere i nakon što sam se odmorio od materijala, mogu ga pogledati svježim očima. Reakcije ljudi značile su mi možda i najviše jer je film više-manje bio u bunkeru do premijere na ZFF-u. To stanje prije prikazivanja baš je najveća psihoza, stvarno više nisi objektivan i nadaš se samo da neće biti brukanje...
Reakcije nakon projekcije bile su odlične, drago mi ih je bilo čuti od ljudi čija mi mišljenja znače. Bilo ih je dosta baš zbog toga što se festival održavao online i uživo, idući dan stiglo mi je dosta poruka od ljudi što su pogledali film online. Ali da, dosta se ljudi javilo i bilo oduševljeno filmom, i to prije nagrade, tako da mi je to bilo posebno drago.
4. Preuzeo si sve glavne uloge u filmu (scenarij, režija, produkcija, montaža) pa i glavnu glumačku ulogu. Možemo li reći da ti je ovaj film vrlo osoban projekt?
Film je nastao kao preddiplomski završni film na FTVR na ADU. Cijeli sam semestar pripremao skroz drugi scenarij i negdje tjedan dana prije odlučio otkazati snimanje i pripremiti nešto sasvim drugo. Shvatio sam da kad predugo razmišljam o nekoj ideji, ona mi počne trunuti u glavi. Većinu toga što sam i prije radio bilo je napravljeno u veoma kratkom roku, unutar 2-3 mjeseca, tako da mi je blizak takav proces rada. Nisam bio siguran niti vjerovao u prvotnu ideju pa sam odlučio riskirati i radije snimiti nešto loše, nego nasilu. Jesen našeg ljeta dosta je brzo proizašao iz mene. Unutar nekoliko dana imao sam okvirnu ideju filma, no nije bilo vremena za pripremu jer sam imao još mjesec i pol da ga snimim prije prijamnog za diplomski studij. Snimatelj Ivor Lapić bio je uz mene kroz cijeli proces i prihvatio novu situaciju. U cijelom tom kaosu odlučio sam preuzeti dosta toga na sebe, što mi je lakše nego okupljati veliku ekipu jer je cijeli proces bio divlji i vremenski rascjepkan Što se tiče priče, sama mi je ideja bila dosta osobna i činilo mi se ispravno da samim time i glumim. Znao sam da ako to sad ne probam, da sigurno neću imati mogućnosti stati ispred i iza kamere nakon ADU.
5. Koji su ti bili glavni izazovi tijekom rada na filmu i što je bilo drukčije s obzirom na prošla iskustva?
Glavni izazov bilo je to što smo u snimanje ušli poprilično divlje uz najmanju ekipu s kojom sam ikad radio. Snimatelj je često bio i tonac, a ni scenarij nije postojao, već prije generalna ideja i atmosfera koju sam htio prikazati. Velik izazov bio je stati ispred i iza kamere, za što sam očekivao da će biti lakše, ali to je bio potpuni pakao. Kao takav redatelj nemaš luksuz gledanja kadra dok ga glumci igraju. Zato sam cijelo snimanje bio u psihozi oko toga što snimamo i tek na kraju dana mogao u miru pregledati materijal. No i dalje gledaš sebe kao glumca pa ne vidiš neke druge stvari na koje bi trebao obraćati pozornost te kao autor gubiš osjećaj objektivnosti. Ne bih uspio da nisam imao snimatelja kojem sam mogao u potpunosti vjerovati i za kojeg mogu reći da je ujedno i drugi redatelj Jeseni.
6. Koliko je onda postojalo improvizacije za vrijeme samog snimanja?
Kad smo krenuli u snimanje, praktički nije postojao scenarij. Film sam do neke točke imao sam otprilike u glavi. Tako da je dijalog većinski bio improviziran, dok sam znao gdje otprilike scena treba otići, a do tog bismo došli zajedno kroz ponavljanja.
7. Kako si odabirao druge glumce i jesi li prilagođavao likove njihovim karakterima?
Otprilike sam u glavi imao sve likove. Lidiju Penić-Grgaš odmah sam uzeo jer smo puno radili zajedno i znao sam da mogu vjerovati njenoj improvizaciji, kao i da nepostojanje scenarija neće predstavljati problem. Anetu Grabovac, koja tumači najvažniji lik, upoznao sam ljetos na drugom snimanju i znao da bi bila odlična za tu ulogu. Pristala je odmah nakon što sam joj rekao da nema scenarija, već samo improvizacija. Kliknuli smo, odmah je shvatila "feel" filma i odlično je bilo raditi s njom. U filmu ima dosta malih sporednih uloga, ali sa svima je bio isti proces: objasnio bih scenu i krenuli bismo snimati. Stvarno sam zadovoljan svima, i ne-glumcima, jer su uspjeli dati sebe u scenama. Samog sebe odabrao sam jer mi se to činilo ispravnim kako je cijeli proces bio preosoban pa sam si podsvjesno to kao zadao. A i kako je ideja filma došla kasno, bojao sam se tražiti glavnog glumca. Sumnjam da ću uskoro tako nešto ponoviti.
8. U Jeseni se čini da je dokumentaristički pristup igranom filmu poetika koja ti odgovara. Zašto i imaš li neke direktne uzore?
Čini mi se da se sve što sam radio prije i na ADU oslanja na neki dokumentarizam i znatnu improvizaciju. Trenutačno mi takva poetika odgovara i teško mi je raditi s glumcima a da im ne dam potpunu slobodu. Također ne mogu kameru smjestiti na jedno mjesto i ponavljati to bezbroj puta. Volim da svaki kadar djeluje svježe, a s ponavljanjem se cijeli proces snimanja brzo ustali. Jako mi je drago kad svako ponavljanje doprinese nečim novim te obožavam stalno mijenjati kutove kamere i replike. Na kraju se uvijek otkrije nešto potpuno drugačije od onog što si imao u glavi. Što se tiče uzora za ovaj film, snimatelj i ja smo najviše gledali rane filmove braće Safdie. (The Pleasure of Being Robbed, Daddy Longlegs, John's Gone) i težili poetici tih filmova.