Što je za vas kratki film?
Kratki film za mene je film, ne dijelim filmove po duljini njihovog trajanja. Najuspješniji kratki filmovi uvlače te u svoj svijet jednako kao i dugometražni, a "najbolji od najboljih" stvaraju ti osjećaj jednak gledanju sjajnog dugometražnog igranog, animiranog ili dokumentarnog filma. Dosta je naših redatelja i redateljica, uključujući i one kojih više nema među nama, neke svoje najimpresivnije radove napravilo u kratkoj ili srednjometražnoj formi.
Zašto je kratki film bitan? Koja je njegova najveća prednost, vrlina?
Bitan je jer je to film. Filmom možeš prenijeti svakakva iskustva, stanja i vizije, iskomunicirati nešto, utjecati na gledatelja, motivirati nekog da sam pokuša nešto, izbaciti svoje frustracije – ima puno toga. Prednost je kratkog filma da ako znaš što radiš, možeš brzo realizirati tu početnu ideju. Ne moraš čekati godinama na snimanje i razvlačiti scenarij i ideju. Inkubacija je kraća i to može biti sjajno jer znači da nećeš imati fazu gdje gubiš entuzijazam, nego možeš odmah krenuti u snimanje.
Koji vam je najdraži kratki film? Zašto?
To se mijenja svaki mjesec, ovisno o raspoloženju. Nekad je to igrani rod, nekad dokumentarni ili animirani, hibridni, nema tu pravila. Kratki film koji mi je ostavio jak utisak u zadnje vrijeme jest Everything Will Be Okay Patricka Vollratha. Radi se o rastavljenom ocu koji uzima kćer preko vikenda i doslovno otima svoje dijete od bivše žene, gluma je fenomenalna, preporuke.
S vašim kratkim filmom Južno voće u posljednjih godinu dana osvojili ste mnoga priznanja! Na posljednjem Zagreb Film Festivalu (u programu Kockice) i na Tabor Film Festivalu (u domaćoj konkurenciji) odnijeli ste posebno priznanje, na Star Film Festu nagradu za najbolji igrani film, a na nedavno završenim Danima hrvatskog filma nagrade za najbolju režiju i scenarij. Čestitamo! Recite nam nešto više o filmu. Koliko je trajalo snimanje? Odakle ideja za film?
Hvala na čestitkama, film je nagrađivan i svi smo sretni zbog toga. Snimanje je trajalo pet dana u lipnju prošle godine. Ideja je nastala iz potrebe da napravim igrani film o odnosima sa ženama koje su obilježile moj život, pa mi se učinio zanimljiv taj koncept gdje glavni junak u jednom ljetnom danu ima susrete s njima. Kratki film voli neki okvir i formu, unutar nje je onda lakše režirati i eksperimentirati. Nešto je u scenariju "fikcijski", a nešto je spoj ili suma, ajmo to tako reći, fragmenata i razgovora iz prošlosti, nekih situacija i asocijacija koje su ostale u sjećanju. Onda od tih "komadića" prošlosti iz raznih faza života radim jednu "fikcijsku" scenu i nadam se da će biti uvjerljiva, i tako iz scene u scenu.
Po riječima žirija Dana hrvatskog filma, "Josip Lukić režira hrabro, intuitivno i odmjereno, za izrazito skladno i zorno dočaravanje svijeta glavnog lika, razočaravajućeg svijeta gusto nabijenog frustracijom, kroz koji indirektno produbljuje dijalog po pitanju otpuštanja i redefinicije maskuliniteta." Je li opuštanje i redefinicija maskuliniteta bila misao vodilja kada ste pisali scenarij? Ili se pojavila prilikom režiranja filma?
Ma nije bilo izravne namjere, jednostavno pišem i režiram film na način na koji gledam na svijet i stvari. Ako je to uspjelo u tom što navodite – naravno da mi je drago čuti. Ne dijelim likove na muške i ženske, jednostavno gledam da svi budu prikazani kao punokrvne osobe sa svih svojih tisuću stanja, mana, stavova, emocija i očekivanja. Takve filmove i volim gledati, filmove gdje likovi imaju neku dubinu i prošlost.
A da smo u Hrvatskoj svi pomalo ukočeni i uplašeni od reakcija drugih – to stoji. Mala smo zemlja i dosta konzervativni pa se često nešto najnormalnije u ljudskom ponašanju ili potrebi na filmskom platnu može učiniti avangardnim. Iskustvo me uvjerilo da su najtvrđi konzervativci oni što odaju suprotan dojam na prvu, drugu ili treću. Pokušavam ne razmišljati o tom i radim i snimam ono što mene zanima. Ako netko trzne ili mu je to dobro – super.
Student ste filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti. Pišete li često vlastite scenarije? Što je vama osobno zahtjevnije, napisati scenarij ili režirati film? U čemu više uživate?
Pa za svaki sam svoj film dosad napisao scenarij. Svakako je zahtjevnije režirati, iz čisto praktičnih razloga jer uključuje više socijalnih vještina. Neki autori pišu tako da lagano slažu "puzzle", scenu po scenu, kreću iz asocijacije, stiha pjesme ili rečenice iz neke dobre knjige, male crtice iz svakodnevnog života. Napišu nekoliko stranica pa ostave scenarij da leži tjednima pa mu se onda opet vraćaju. Osobno volim razmišljati dugo o ideji, slagati neke scene u glavi, i onda to u komadu napisati kad dođe trenutak inspiracije. Tad otprilike znam da je to "to" i kako neću puno mijenjati kostur scenarija. Bar je tako dosad bilo. A ideja sama dođe, i ako me ne pušta tjedan-dva, tad znam da bi se to vjerojatno trebalo snimati.
Na našoj platformi publika može pogledati film Marija, nastao u režiji Jurja Primorca i produkciji Interfilma. U navedenom filmu gledatelji vas mogu gledati u ulozi glavnog protagonista. Uživate li u glumi? Budući da ste student filmske režije, smatrate li da vam gluma pomaže u redateljskom poslu? Je li vam ovo jedino glumačko ostvarenje?
Gluma me zapravo dovukla do režije kad sam počeo glumiti u kratkim filmovima Igora Jelinovića, što je bila stvarno ugodna i uspješna suradnja jer smo se odlično nadopunjavali u odnosu redatelj-glumac. Na vašoj je platformi Jelinovićev Dan Marjana, a glumio sam još u njegovim filmovima Ultra, Medo Mali itd. Velik mi je izazov bio staviti se ispred nekih nepoznatih ljudi i raditi nešto za što ne postoje nikakva pravila i opisi, oslanjaš se samo na svoj instinkt i osjećaj, a ocjena kvalitete izvedbe potpuno je subjektivna. Gluma mi je donijela mnogo stresa i adrenalina. Doslovno, kad se upali kamera, sam si u tome i nema skrivanja iza nekog. To je jedan invazivan osjećaj koji budi velike nesigurnosti, svi se nešto motaju oko tebe, stvar ovisi o tebi i može lako udariti na ego. Tako da razumijem ta česta glumačka "prenemaganja" i stalno traženje pažnje, jednostavno se iz toga nekad izvlači ono kvalitetno ispred kamere. I sam često znam biti kao nekakva primadona kad glumim.
Meni je zanimljivo bilo kad uđeš u taj drugi lik, najčudnije je zapravo što ne misliš da si ušao, ali poslije kad pogledaš, vidiš da si totalno u tome. Kad glumim, pokušavam raditi sve kao taj lik koji glumim, zanima me pogled na svijet iz tuđe kože. Znam da sam uvijek lošiji na probama, nemam naučenu tehniku niti to stalno radim pa mi treba dosta da se ugrijem i uvijek bude smiješno to s redateljima na prvim probama.
Marija s Jurjem bila je ekstra zanimljivo iskustvo, radili smo duge probe, a snimali skoro dva tjedna. Tu sam puno naučio i o glumi, ali i režiji i produkciji filmova. Glumio sam još u filmu mladog i talentiranog Ivana Turkovića Krnjaka, Ognjen Sviličić me castao za svoj zadnji film, i Sonja Tarokić, a dosta sam i glumio u svojim kratkim filmovima te sitne role i uskakanja kolegama s Akademije.
Ovo vam nije prva nagrada koju ste osvojili na Danima hrvatskog filma. Odnijeli ste Grand Prix za dokumentarni film Majči 2018. godine. Uživate li više u režiranju dokumentarnih ili igranih filmova? Zašto? Što je po vama zahtjevnije?
Sve dokumentarno što sam radio bili su zadaci na BA studiju filmske režije na Akademiji u Zagrebu: autobiografija, portretni dokumentarac i završni dokumentarac na trećoj godini. Sad sam svjestan kako se vrlo teško baviti igranom režijom ako ne režiraš bar jedan do dva dokumentarca. Montaža dokumentarca je proces koji bih preporučio svakom tko se misli baviti igranim filmovima – jako se puno nauči o svemu u vezi s filmskim stvaralaštvom. Naučiš razmišljati kao redatelj, naučiš što će ti eventualno faliti u montaži, a sve to poslije poboljšava kvalitetu režije i kad radiš igrani film.
Trenutačno me zanimaju hibridi igranog i dokumentarnog pa sam napravio dva takva filma na Masteru igranog filma na Akademiji, iako su to zapravo igrani filmovi jer imaju jako malo pravih dokuscena u sebi. Jedan od njih, Bijeli Božić osvojio je nagradu za najbolji kratki film na ovogodišnjem Beldocsu gdje je imao svjetsku premijeru, a drugi je u fazi postprodukcije.
Igrani film mi je prioritet, više mu naginjem i najviše sam ih režirao, ali me zapravo sve jako interesira. Svaki igrani film je i dokumentarac, ali i obrnuto, to su toliko tanke granice. Uživam u svemu dok snimam jer ne idem u snimanje ako mi tema koju obrađujem nije jako napeta.
Spremate li neke nove projekte?
Trenutačno sam na zadnjoj godini MA studija igranog filma na Akademiji i očekuje me snimanje završnog kratkog igranog filma. Napokon sam napisao i svoj prvi dugometražni scenarij igranog filma po ideji koja me "progonila" dvije godine pa ćemo vidjeti i što će biti s tim.