Nova kolumna Jelene Pašić

Ukoliko bismo razmotali povijesnu traku celuloidne filmske vrpce, u njoj bismo od samih početaka uočili zrcaljenja klasnih i rodnih odnosa, koji su na različite načine ostali zabilježeni na filmu ili su udarili temelje našem razumijevanju samog filmskog medija. Izlazak radnika iz tvornice braće Lumière, smatran prvim filmom ikada snimljenim, dokumentirao je – kako mu i sam deskriptivni naslov otkriva – radnike kako nakon završetka radnoga dana izlaze iz tvornice fotoaparata u Lyonu, koja se nalazila u obiteljskom vlasništvu Lumièrovih. Iako je glavna tema tog pionirskog poduhvata bio pokret, što je sasvim logično jer su pokretne slike ovim ostvarenjem prvi puta zaživjele u okvirima onoga što biti prozvano kinematografijom, odnosi između kapitalizma i proizvodnje, temeljeni na dubokoj hijerarhiji društvenih odnosa, ostali su tako (možda i nehotično) utkani u sam začetak filma. Te iste 1985. godine Lumièreovi su organizirali i prvu filmsku projekciju, za koju su naplaćivali ulaznice, pa je i na taj način sustav proizvodnje i konzumacije filmskih slika (p)ostao omeđen kapitalističkom logikom. Komercijalni aspekt kinematografije potvrđen je ubrzo formiranjem igranog filma kao dominantnog filmskog roda, koji je svoju popularnost tijekom 20. stoljeća ponajviše ustoličio u mainstream holivudskoj produkciji, pri čemu su konvencije patrijarhalnih društvenih odnosa uglavnom „gurale“ filmsku radnju i utjecale na tretman ženskih likova. Paralelno s time, u širem kontekstu kinematografske proizvodnje doprinos žena kao autorica sustavno je marginaliziran, pa su mnoga ženska imena često izostavljana iz povijesti filma. 

Povezujući pitanje klasne i rodne neravnopravnosti, osamdesetak godina nakon nastanka filma braće Lumière, godine 1966. Krešo Golik snima kratkometražni dokumentarni film Od 3 do 22, jedan od vrhunaca dokumentarnog žanra u našoj kinematografiji uopće. Tematska okosnica filma ovog je puta vrlo direktno i nedvosmisleno organizirana oko rada, međutim u fokusu niti je grupa anonimnih radnika, niti je jedan radnik, izdvojen kao simbol čitave klase. Film, naime, prati svakodnevicu Smilje Glavaš, mlade tvorničke radnice, majke i supruge – svakodnevicu koja traje upravo onoliko koliko sugerira i sam naslov filma: između 3 sata ujutro i 22 sata uvečer Smilja ustrajno i bez gotovo ikakve pauze obavlja niz često fizički vrlo zahtjevnih zadataka i poslova (kako tvorničkih, tako i kućanskih te roditeljskih), a onih 5 sati u danu (zapravo, noći) rezervirano je za spavanje. Svake će noći budilica točno u 3 sata nesmiljenim, oštrim zvukom, koji otvara i zatvara sam film, najaviti početak novoga dana. Dvadeset i četiri sata Smiljinog života koncentrirano je u tridesetak minuta trajanja filma, no u brzo izmjenjujućim scenama obavljanja svakovrsnih zadataka manifestira se suština iskustva življenja za jednu ženu iz radničke klase.

Tradicionalno pozicioniranje žena u područje skrbi o obitelji i kućanstvu združeno je s relativno novim modelom žene-radnice, koja istovremeno pridonosi proizvodnji shvaćenoj u strogo kapitalističkom smislu. Naime, vlastitim angažmanom u tvornici ona pridonosi proizvodnji (dobara i kapitala) u javnoj sferi, dok se uz ovaj produktivni proces odvija i onaj reproduktivni u privatnoj sferi domaćinstva. Za razliku od svog supruga, kod kojeg je razgraničenje između sudjelovanja u radnom procesu proizvodnje mnogo jasnije od onoga unutar obiteljske sfere, Smiljin dan sastavljen je od gotovo neprekinutog niza aktivnosti koje nalikuju jedna drugoj: jedina je razlika što je tvornički rad plaćen, a onaj drugi (obiteljski) nije. Ideja da je obitelj centralno mjesto u kojem se uspostavljaju patrijarhalni odnose, koji se potom šire i u svim drugim sferama, jedan je od i dalje aktualnih problema na koje je feministički pokret ukazao još prije gotovo pet desetljeća. I premda su otad, općenito govoreći, nastale mnoge pozitivne promjene u postizanju rodne ravnopravnosti, strukturi i organizaciji kućanstava te društvenom i poslovnom pozicioniranju žena, patrijarhat (ruku pod ruku s neoliberalnim kapitalizmom) i dalje nastavlja upravljati našim odnosima. 

Dva recentna domaća animirana filma iz naše baze o ovom pitanju progovaraju iz suvremene pozicije: film Gamer girl Irene Jukić Pranjić, preuzimanjem forme računalne igre, život svoje junakinje tumači kao ispunjavanje zadataka koje je sustav unaprijed predodredio, zahtijevajući od nje da prikuplja bodove tako da na razne načine zadovoljava potrebe obitelji, poslovnog okruženja i društva, dok film Neposlušne Maše Udovičić i Juliane Kučan slavi pak sve one sitne i krupne korake u pobuni protiv društvenih očekivanja koje smo baštinile od prethodnih generacija žena. Podsjećajući na činjenicu da je u povijest obilježavanja Međunarodnog dana žena duboko utkana snažna i glasna kolektivna borba za postizanje prava žena, nužno je opet i iznova ukazati na to da potpuno postizanje rodne ravnopravnosti zahtijeva korjenito i radikalno mijenjanje dominantnog političko-društveno-ekonomskog obzora i stvaranje jednog novog – onog koji neće počivati na proizvodnji (rodnih, klasnih, etničkih i ostalih) razlika.