Sredovječni pisac nastoji napisati kratku priču za književni natječaj. Prolazeći kroz kreativni proces razgovara s članovima svoje obitelji, prijateljima, poznanicima…

Zofova patološka ljubomora navodi ga na iracionalno, pa čak psihotično ponašanje. Kada ga ostavi djevojka, Zof se još više zbližava sa svojom stafordicom Lotom, s kojom provodi najviše vremena. Njegov odnos sa psom reflektira Zofovo ponašanje prema ljudima koji su mu najbliži.

Eksperimentalni narativ koji artikulira jezik vizualnih i zvučnih asocijacija između nostalgije za socijalističkom prošlosti i perspektiva budućnosti. Nizom performativnih gesti smještenih na lokacijama bivših vojnih kompleksa na Visu film propituje potencijale iluzija političke i vojne moći.