O prirodi stvari i (ne)stvarnoj prirodi

Pročitaj sve
1. srpnja, 2020
Jelena Pašić

Nova kolumna Jelene Pašić

Izlet. Kraće putovanje ili odlazak u prirodu poradi odmora i rekreacije.

Ova definicija pojma "izlet", preuzeta s hrvatske Wikipedije, prilično je paradigmatična za suvremeni kontekst. Sveopća akceleracija urbanog ritma često svodi naše postojanje na niz već pomalo automatiziranih, neizbježno predvidljivih radnji. Ustajanje, kava (uz obavezni scroll po ekranu mobitela), odlazak u ured (kvragu, ode mi trinaestica pred nosom!), svraćanje u trgovinu nakon posla (danas tjestenina ili omlet?), dogovor za kino (hoćemo poslije na piće?), krevet (ajme, opet sam zaspala na pola epizode!). U neoliberalnoj stvarnosti naše su aktivnosti i naši odabiri samo do ograničene mjere slobodni. Nije neobično stoga da, u pokušaju da se othrvamo ovom često zamornom linearnom slijedu, današnje emanacije ideje o slobodnom vremenu vrlo često povezujemo s odlaskom u prirodu. Dakle, s izletom. 


U romantiziranoj ideji prirode kao oaze koja će obgrliti i barem privremeno odagnati kolektivni nemir što prožima našu suvremenost pritom se otkriva tisućljetna povijest kolonizatorske i eksploatatorske tendencije prema prirodi. Kako je još u drugoj polovici 1960-ih pisao Henri Lefebvre u svom antologijskom tekstu Pravo na grad, "dosta je neobično da pravo na prirodu (na selo i na 'čistu prirodu') u društvenu praksu ulazi od prije nekoliko godina kao sklonost dokolici. Ušao je tako posredstvom banalnih napada na buku, na umor, na 'koncentracijski' svijet gradova (dok grad trune ili se raspršuje). Neobičan put, rekli bismo: priroda postaje razmjenskom vrijednošću i robom; ona se kupuje i prodaje. Komercijalne, industrijalizirane, institucionalno organizirane dokolice uništavaju tu 'prirodnost' kojom se toliko bavimo da bismo njome trgovali. 'Priroda' ili ono što pretendira njome biti, što pod tim imenom opstoji, postaje getom dokolice (…)". S tim riječima na umu, uputit ćemo se na nekoliko filmskih izleta u prirodu, i provjeriti kako se u šumskim i planinskim prostranstvima zrcale i iskrivljuju naša vlastita shvaćanja i imaginiranja utopijskih arkadija. 

Izlet br. 1 – Izlet Borisa Vukovića

Mjesto radnje: neimenovano sjenovito šumsko zelenilo (a pažljiviji će gledatelji u pojedinim kadrovima prepoznati Petrovu goru i tamošnju Centralnu partizansku bolnicu). Vrijeme radnje: sunčano. Protagonisti: petorica studenata čije su srednjoškolske prijateljske spone danas očito ugrožene razdvajanjem životnih puteva. Na putu prema planinarskom domu, u zajedničkoj avanturi koja bi trebala ako već ne očvrsnuti, a onda barem podsjetiti na nekadašnju povezanost, mladići polako ostaju bez sredstava i alata kojima bi vratili osjećaj bliskosti. I dok se (možda) približavaju svom cilju, a dan se pretvara u večer, grupica prijatelja ostaje u potpunosti razoružana. Pred drugima, samima sobom, ali i pred prirodom, koja se odjednom pretvara u negostoljubivo mjesto što gotovo da preobražava njihove vlastite tjeskobne slutnje u strane, nepoznate zvukove i šumove. Rečenica koju je jedan od njih izrekao na samom početku njihove pustolovine, u podnožju gore – i sutra se vratimo na početnu poziciju – pritom se pokazuje nemogućom: i to ne samo zato što je njihov povratak neizvjestan (na ovo pitanje redatelj Boris Vuković vješto izbjegava dati odgovor, gradirajući postupno napetost prema velikom finalu, gotovo u maniri horora) već i zato što je njihov cilj – metaforički povratak u zajedničku, dijeljenu prošlost – već u startu nemoguć.

Izlet br. 2 – Penjači Siniše Mataića

Mjesto radnje: stjenovite plohe Paklenice. Vrijeme radnje: onoliko koliko je potrebno za uspeti se na vrh Paklenice, na tom vertikalnom putovanju doživjeti nekoliko nezgoda i potom pričekati pomoć Gorske službe za spašavanje. Protagonisti: dvojica iskusnih penjača, neiskusnih u susprezanju nagona za nadmetanjem. Ovaj animirani film smješta jednu prilično čestu filmsku temu, kulturološki toliko iskrivljenu i banaliziranu da je se često postavlja na razinu simpatične "igre" – rivalstvo dvojice muškaraca – u zahtjevan ambijent u kojem se tek u simbiozi koncentriranog uma, izdržljivog tijela i respektiranja prirode uspješno i sigurno može stići na cilj. Neoprezne penjalačke greške naših junaka možda će ispraviti spasilačka služba, no hoće li biti ispravljene i kobne greške u borbi između dvojice "ego" titana? 

Izlet br. 3 – Vrlo kratki izlet Igora Bezinovića

Mjesto radnje: pitoreskni istarski obronci i potoci. Vrijeme radnje: kraj ljeta, posljednji trenutak za doživjeti pravu avanturu. Protagonisti: narator, njegov "ludi prijatelj Roko" i nekoliko entuzijastičnih članica i članova družbe koja se otiskuje u potragu za srednjovjekovnom crkvom zidova oslikanih fascinantnim freskama, jer ništa nismo vidjeli ako to ne vidimo. Ovaj kratki film, čiji je dugometražni pandan redatelj Igor Bezinović snimio nekoliko godina kasnije pod naslovom Kratki izlet, snimljen je prema kultnom romanu Antuna Šoljana. Kao i u literarnom predlošku, njihova hodalačka avantura navodi nas da prirodu čitamo kao tekst, a putovanje kao priču. Kao što putovanje odvodi na neko drugo mjesto, rasprostirući pred nama nove teritorije i omogućujući da u susretu s nepoznatim iskusimo draž pustolovine, tako i priča odvodi u neotkrivena polja imaginacije. Kretanje podrazumijeva promjenu pozicije, ali i perspektive, a na ovim se temeljima ne ispisuje samo narativni tijek jedne (pustolovne) priče, nego se gradi i kartografija vlastitog identiteta. Cilj pritom možda može biti unaprijed zadan i definiran, ali nije nužno i onaj koji ćemo dosegnuti. Otići negdje gdje ne idu drugi, valjda je to već uspjeh sam po sebi.

Epilog

"Krajolici su kultura prije negoli priroda; imaginarne konstrukcije projicirane na drveće, vodu i stijene", piše povjesničar Simon Schama u knjizi Krajolik i sjećanje. Ovu premisu dijeli i eksperimentalni film K18 umjetnika Zlatka Kopljara, filmska studija gotovo halucinantne kvalitete o pejsažu na čijim se raznovrsnim teksturama ispisuju krajolici naše kulture, zajedno s čitavim korpusom ideja, doživljaja i značenja koja pripisujemo prirodi, a koja su duboko uvjetovana i omeđena granicama naše vlastite (kolektivne) svijesti. Pristupiti prirodi kao "izgubljenom Raju", kakvoj imaginarnoj zoni neoskvrnutoj civilizacijom i tehnologijom, značilo bi prirodu shvatiti kao pasivan, subordiniran entitet. "Destruktivna i utilitarna, idealizirana i egzotizirana, priroda je kolonijalizirana kako u shvaćanjima, tako i u praksi", upozorava T. J. Demos. Zadatak našeg vremena stoga jest dekolonijalizacija prirode (a tako glasi i naslov Demosove knjige, Decolonizing Nature): dekonstrukcija ideje o prirodi kao o domeni odvojenoj od čovjeka i reafirmacija mišljenja o svijetu kao cjelovitom, međusobno zavisnom sustavu.