O filmskim i stvarnim krizama

Pročitaj sve
28. travnja, 2020
Jelena Pašić

Nova kolumna Jelene Pašić

Umjesto sinopsisa

Dok zapadni svijet na krilima sveopćeg blagdanskog ushićenja radosno iščekuje ulazak u novu godinu, u glavnom gradu kineske pokrajine Hubei nekolicina liječnika razmjenjuje poruke o misterioznom novom virusu koji rapidno odnosi živote pacijenata. Njihove pokušaje da novonastaloj situaciji pristupe s krajnjim oprezom i posvemašnjom medicinskom odgovornošću opstruira sam državni vrh. Ubrzo se stanovnici grada Wuhana nađu u situaciji potpune odsječenosti, najprije od ostatka svijeta, a potom – zatvoreni u svoje domove – i od vlastitih susjeda. U manje od mjesec dana dijagnosticirani su zaraženi pacijenti diljem svijeta: u Europi, Australiji, u obje Amerike. Novi tip koronavirusa, skupine virusa koja je dosad uzrokovala najobičnije prehlade i na čiji su spomen liječnici uglavnom odmahivali rukom, termin je koji sada poznaje svako kućanstvo. Strah i panika počinju upravljati svakodnevicom, broj oboljelih raste alarmantnom brzinom, prelazeći dva milijuna u nepuna četiri mjeseca, vijesti o smrtnim ishodima mijenjaju se iz sata u sat. Stručnjaci su na oprezu jer lijek i cjepivo još ne postoje, a znanstvena istraživanja o virusu zasad su nekoliko koraka iza galopirajuće pandemije. Još donedavno bučne ulice metropola diljem svijeta odjednom zjape prazne, na piste slijeće tek tu i tamo pokoji avion, otkazuju se javna okupljanja, zatvaraju se ustanove i obustavljaju svi servisi koji nisu nužni za preživljavanje. Ljudi su zatvoreni u vlastitim domovima, oni nešto sretnije sudbine svoj posao sele online, dok oni nesretniji – dakle, oni kojima kapitalistička mašinerija nije dodijelila kakvo dobro radno mjesto sa sigurnim uvjetima i dobrom plaćom – mahom ostaju bez posla. Prolaznici na ulicama međusobno se zaobilaze u širokom luku, ulazak u trgovine strogo je kontroliran. Industrija je reducirana, turizam postaje relikt nedavne prošlosti, a vrhunac društvene interakcije odvija se povremeno, u kasnim večernjim satima, uz hladnu svjetlost kompjuterskog ekrana na kojem se ocrtavaju dvodimenzionalne konture lica prijatelja. I dok se skupine liječnika i znanstvenika herojski sukobljavaju s političkim establishmentima i multinacionalnim korporacijama u utrci između nove, još nedovoljno poznate bolesti i golemih ekonomskih gubitaka koji će se evidentno kao posljedica pandemije koronavirusa još dugo osjećati, čini se da svijet kakav poznajemo, kakav smo poznavali, nestaje. Ono što znamo jest da sadašnjost poprima najneobičnije, dosad teško zamislive forme – mnogo toga za što smo bili uvjereni da nam je neophodno za priželjkivanu kvalitetu života, sada se pokazuje štetnim, pa i opasnim – no što ćemo točno učiniti s budućnošću?

Fikcija i fakcija

Ono što zvuči kao sinopsis filma koji balansira između akcijskog trilera i filma katastrofe postalo je realnost 2020. godine. Film koji smo trebali gledati na velikom platnu, u polumraku kakve kinodvorane i uz zvuk krckanja kokica koje tamo netko slijeva u redu iza nas tako predano žvače, sada možemo gledati uživo, s prozora naših soba, ali fragmentarno, u opsegu zadanom orijentacijom zgrade i prozorskim okvirom. Umjesto da čitamo reviewove i trivie o novom kino hitu, kojeg bi mnogi vrsni kritičari zacijelo ocijenili predvidljivim i pomalo banalnim žanrovskim stereotipom, naši newsfeedovi neprestano se ispunjavaju novim, ažuriranim informacijama o kornavirusu. Grafovi o njegovom širenju i krivulje s brojkama o stopi smrtnosti dopunjuju se medicinskom terminologijom i komentarima stručnjaka ili pak, s druge strane, laičkim tumačenjima, pri čemu često u medijski prostor zaluta i kakva sočna teorija zavjere, dok političari kriznu situaciju koriste za lansiranje populističkih poruka, nerijetko i za uspostavu autoritarnih mjera nad kolektivnim društvenim tijelom koje je sad odjednom nevjerojatno lako podvrgnuti posvemašnjoj kontroli. Lice kakvog zvučnog holivudskog imena, kojemu bi najvjerojatnije pripala naslovna uloga, zamijenjeno je licem tzv. običnog čovjeka, junaka ove stvarne priče filmskog karaktera, priče koja je naprasno prekinula i radikalno izmijenila dosadašnje modalitete svakodnevice. Jer bitka protiv širenja virusa na pleća svih nas nameće teret opreznog i odgovornog ponašanja, pri čemu primarnim postaje očuvanje ne samo vlastitog zdravlja, već i zdravlja onog drugoga. Svijest o koegzistenciji i ispreplitanju učinaka našeg vlastitog djelovanja postaje novi moto u aktualnoj kriznoj svakodnevici koju odjednom dijelimo na globalnoj razini. I premda je kroz povijest čovječanstvo nerijetko bilo suočeno s raznim katastrofama, prirodnim nepogodama i pandemijama, teško je oduprijeti se porivu da pojavu koronavirusa promatramo kao svojevrsnu metaforu, kao aleatorni događaj koji je korjenito izmaknuo ustaljenu tektoniku dominantnog političko-ekonomskog sustava. U duboko stratificiranoj današnjici, u kojem su klasne, etničke, rodne i ostale podjele temelj na kojem već dugo počiva logička okosnica svijeta, istinska lekcija otkriva se u činjenici da upravo znanost i sustav javnog zdravstva mogu uspješno upravljati aktualnom krizom, dok se kapitalistički sistem i politička infrastruktura urušavaju u nespretnim trzajima i mahnitim pokušajima da pronađu izlaz iz slijepe ulice. I dok su prostorno-vremenske kategorije trenutno radikalno sužene i ograničene uglavnom na ambijent doma i onu dohvatljivu temporalnost sadržanu u terminima poput „danas“ i „sutra“, možda je pravi trenutak da proširimo spektar mogućih parametara prema kojima možemo i trebamo mjeriti istinski boljitak svijeta i čovječanstva.

(Po)dijeljena svakodnevica

Iz naše filmske baze stoga ovom prigodom izdvajamo nekoliko naslova koji zorno ukazuju na potrebu za solidarnošću, tolerancijom i osjetljivošću za potrebe bližnjih unutar okvira zajedničkog, dijeljenog iskustva svakodnevice. U filmu Nas dva Andrije Mardešića u skučenom i toksičnom međugeneracijskom cimerstvu egzistiraju student Joško i njegova baka čije su stalne trzavice posljedica osjećaja nezadovoljstva i usamljenosti, ali i grozničave potrebe za znakovima pažnje koje očekujemo i priželjkujemo od naših ukućana. Barbara Vekarić u filmu Moja! Moja! Moja sobica! borbu između sestre i brata za pravom na vlastitu sobu pretvara u pravu malu parabolu u kojoj se zrcale socio-ekonomski aspekti svakodnevnog života radničke klase, a film Munja Radislava Jovanova Gonze pokazat će kako pažljive geste katkad stižu iz najneočekivanijih smjerova. Naposljetku, u ponekad razvučenim satima monotone aktualne svakodnevice, s pogledom uprtim u neizvjesnu budućnost i gomilom egzistencijalnih nepoznanica koje se sada čak i više no inače nadvijaju nad glavama mnogih, korisno je prisjetiti se i Osam načina da se prestanete osjećati usamljeno koje u duhovitoj slapstick minijaturi predlaže Višnja Vukašinović. I dok gledamo kako se ovaj stvarni filmski scenarij odvija u real timeu, dok se pred našim očima vrti radnja kojoj pripadamo i mi sami, vrijedno je prisjetiti se da je svaki film ipak vremenski ograničen. Što ćemo učiniti nakon toga, i koji ćemo film pokrenuti nakon što se ovaj primakne svome kraju, pitanje je koje ovog puta može imati dalekosežne posljedice.